JUTARNJI U MILANOVIĆEVOM ZAVIČAJU Bratić Ante: 'On je uvijek isti, funkcija ga neće ni impresionirat ni satrat'

Tri Kolinde preko jednako plavog plakata pjevača Ivana Zaka na samom ulazu, 123 glasova manje od protukandidatkinje u mjesnoj školi i komentar ljutog mještanina “sjaši Kurta da uzjaši Murta” prvo je što smo “pokupili” u Donjim Glavicama, sinjskom prigradskom naselju iz kojega korijene vuče novi predsjednik Zoran Milanović.

Ali, u središtu mjesta u kojem žive rođaci i prijatelji Milanovićevih situacija je potpuno drukčija. Da smo popili samo po rakiju sa svakim koji je nazdravljao njegovu mandatu, ne bismo se dobro proveli.

Bratić mu Ante od ranog jutra časti ljude po Sinju iako rođak nije dobro prošao ni u alkarskom gradu, pa smo ga odlučili pričekati u kafiću koji ime nosi po nadimku gazde Duje Labrovića - Markana. Tada nismo znali da je Dujo također predsjednikov rođak. Njegova i majka pokojnoga Stipe, Zoranova oca, prave su sestre. Dujo sjedi na zatvorenoj terasi, gosti mu prilaze i čestitaju, a on uzvraća rundama.

Blizu pobjede

- Sve nas je kupio prije izbora. Rekao je da imamo besplatna pića ako Zoran pobijedi i eto ga, sad smo došli - šali se jedan od čestitara.

U punom kafiću, otkrivaju nam, nazdravljaju i HDZ-ovci, a može ih se prepoznati po pogledu u pod i obješenim nosevima. Domaćin se nećkao oko izjava, ali su ga gosti izgrdili: “Tu si ga neki dan izgrlio i izljubio, pričaj sada!”

- Ma nije on ovamo došao držati govore, pojeo je jednu marendu, obišao obitelj i porazgovarao s nama onako seljački. Da je samo iz sela i da mi nije ništa, bio bih ponosan, a kamoli na rođaka predsjednika. On je to zaslužio, pobijedio je u svim većim gradovima. Neće on puno toga promijeniti, ali očekujem da će uvesti malo reda i discipline u državi - kaže Dujo.

Bili smo u Donjim Glavicama, mjestu iz kojega korijene vuče novi predsjednik 

Smatra da je Zoran pošten, kaže što misli, “pa kome pravo, kome krivo”. Sviđa mu se što poštuje svoje korijene jer u Glavice je dolazio na sva bitna vjenčanja i sprovode usprkos obvezama. Na pitanje kako to da nije dobio izbore u selu svojih predaka, Dujo kaže da tu uglavnom žive seljaci, a oni su naklonjeniji HDZ-u.

- To je tako po tradiciji, malo Crkva odradi svoje, ali dobro, nikada nije bio bliže pobjedi nego sada - kaže Dujo, ali navodi da je toliko bio siguran u Zoranovu pobjedu da je vlastitog sina s obitelji poslao u Bosnu na skijanje, vjerujući da tih nekoliko glasova neće nedostajati.

Ponos

Glavice od davnina zovu “malom Moskvom”, a sve zato što su se njegovi stanovnici prvi digli 1941. protiv fašista. Među njima su bili istaknuti Zoranov djed Ante i brat mu Ivo, kojega su zbog ljudske dobrote zvali Kršćanom. No, takvi su, navode, bili i u Domovinskom ratu, gdje su prvi stali u obranu. Imali su najviše heroja i u jednom i u drugom ratu, navode. Ante, Zoranov bratić, jedan je od prvih u selu koji je navukao maskirnu uniformu, a nikada to nije unovčio poput nekih te danas radi kao monter u HEP-u.

Rodna kuća pokojnoga Stipe Milanovića napuštena je otkako se odselio u Zagreb, a njegov brat Ivan sedamdesetih je godina nedaleko od nje sagradio novu. Na taj objekt naslonjena je kuća Milana Žižića. On je ponosan na susjeda, očekuje da će sada biti bolje, a “najvažnije je da se učini nešto za mlade koji odlaze”. Nazdravio je za predsjednikovo zdravlje s još dva prva susjeda, Bajom Milanovićem i Stipom Milanovićem.

- Evo, ja prestajem saditi kupus i krumpire, a očekujem da će već ove godine proći kanalizacija kroz selo. Kako to mislite - od čega ću živjeti? Pa, kapat će odnekud sad kad imamo predsjednika - kaže nam Baja kroz smijeh, perući čaše od slavlja večeri prije.

Baja nam kaže da se u Zoranovu karakteru jasno ocrtavaju osobine Glavičana: “Mi smo vam muvetni, to znači tvrdi i zajebani”.

Povijest

Nasuprot stare kuće Milanovićevih kamena je ruševina: na susjednoj nažbukanoj održao se napis “Pobeda sela Glavice”. Napušten objekt održava Ante, Zoranov bratić. Tamo je konoba kroz koju je, kaže Ante, prošlo milijardu ljudi, a voli je i Zoran. Uređena je u rustikalnom stilu, sa starim predmetima. Na zidu je slika dvojice partizana, Antina i Zoranova djeda Ante i brata mu Ive, ispod je Zoranov pobjednički plakat iz kampanje s njegovom izdignutom šakom, a nasuprot slika svetog Ante. Zoranov odgovor na Antinu čestitku porukom bilo je upravo to - slika uzdignute šake.

- Dolazio je on tu često u mladosti, ali nismo se baš previše družili u tim danima jer sam od njega pet godina mlađi, pa sam više bio s danas pokojnim mu bratom Krešom. Svi pričaju o tom karakteru, a što bi trebao biti, mlakonja? On je lik koji drži do sebe i svog stava. Ima svoj gard i svoj način. Ako ćemo biti iskreni, on je tip koji više govori, a manje sluša. Pokušam ga di god satrati, ali ne možeš protiv njega. Možda se i meni nekad ne sviđa, ali takav je kakav je, a dobar je - kaže nam Ante i dodaje da je Zoran s ocem Stipom u franjevačkom samostanu istražio cijelu njihovu obiteljsku povijest.

Tako je doznao da su njegovi preci podrijetlom iz Rame te su se u 18. stoljeću doselili u okolicu Livna, a potom u Glavice pokraj Sinja. Posljednjih 15 godina dolazi, kaže Ante, “u letu”; kad bude u Splitu, navrati na sat dva. Ne smatra ga dečkom s asfalta, nego “domarcem”, “njega baciš i, gdje padne, ostane živ”, “funkcija ga neće ni impresionirat’ ni satrat’, jer je on uvijek isti, i prije premijerskog mandata i za vrijeme, i poslije”. Ante se nada da će ga vidjeti makar za Alku, “da ga po običaju izvižde u Sinju”.

Nema straha

Strina Marija ne da na nećaka Zorana. Kaže da nema u njega arogancije, nego je to karakter, pa mu slogan stoji točno kako treba te da je čovjek s glavom bez repa, sa stavom. Ono što Zoran kod nje voli najviše su sinjske arambaše, svojevrsne sarme bez riže i s nasjeckanim umjesto mljevenim mesom.

Predsjednikov stric Ivan, koji je mirovinu dočekao kao kondukter iz autobusa, nije dobroga zdravlja, iza njega je nekoliko moždanih udara. Zorana se rado sjeća iz njegovih dječačkih dana.

- Bio je prije 15 dana tu, razgovarali smo cijelo poslijepodne. Rekao sam mu: sinovče, ne boj se nikoga, radi po svome i gotovo. Kad je bio dite, svako ljeto su bili ovdje. Volio je jako konje. Jednom smo ga tražili, mislili smo da ga je satrao jedan veliki pastuh, a našli ga kako stoji ispod njega - prisjeća se stric Ivan i dodaje kako nimalo ne sumnja da će njegov Zoran biti dobar predsjednik.