STEPINAC I TITO U ČETIRI OKA '45., ZATAJENA ISTINA Pregovarali su na Tuškancu, nastojali se dogovoriti, a onda je kardinal uzbuđen izjurio iz kabineta
Nedavne izjave pape Franje o kardinalu Stepincu, izrečene nakon posjeta Bugarskoj, izazvale su burne reakcije u dijelu hrvatske katoličke javnosti, ali su, istodobno, ponovno povećale interes za Stepinca, kao i za razloge njegova mučeništva.
Iako to u Hrvata nitko ne želi priznati i javno reći, Stepinac je za sve nas ponajprije politička figura. Ako je bio mučenik, bio je politički mučenik. Ipak, o Stepincu se u Hrvata - upravo kao o političkoj figuri i političkom mučeniku - vrlo malo zna. On je, u tom pogledu, i dalje velika nepoznanica.
U ovome tekstu pišem upravo o takvome, nepoznatom Stepincu, Stepincu koji je - iz meni nedokučivih razloga - ostao nepoznat čak i samim Hrvatima.
Samo devet dana nakon ulaska partizana u Zagreb, 17. svibnja 1945., Josip Broz Tito stavio je nadbiskupa Stepinca u preventivni pritvor, gdje ga je držao sve do 3. lipnja 1945. Stepinac je najprije bio interniran u privatnoj kući na Goljaku 23, odakle je, 25. svibnja, premješten u Jurjevsku 14.
Tijekom ta dva tjedna dok se nalazio u izolaciji sa Stepincem je vođeno ukupno šest razgovora/saslušanja, o kojima su napravljeni detaljni zapisnici (svaki od njih Stepinac je osobno potpisao). Stepinca je najprije posjetio i s njim razgovarao mons. Svetozar Rittig (bivši župnik župe sv. Marka u Gornjem gradu, koji je u ratu pristupio partizanima), a zatim su ga saslušavali visoki dužnosnik Ozne za Hrvatsku Veljko Drakulić, predsjednik Vojnog suda Komande grada Zagreba Vladimir Ranogajec, tajnik Oblasnog komiteta KPH za Zagrebačku oblast Antun Biber Tehek, isljednik Ozne Nedo Milunović, oznaš Berislav Žulj, stanoviti major Sekulić...
Važno je reći: to nisu bila klasična saslušanja nego više neka vrsta političkog uvjeravanja i raščišćavanja nekih bitnih spornih momenata, sa svrhom da se, eventualno, nađe nekakav modalitet suradnje (na relaciji Stepinac - nova, komunistička vlast).
Svih tih šest zapisnika nalazi se u "Dosjeu Stepinac", u Hrvatskom državnom arhivu, i povjesničari koji se bave Stepincem uglavnom ih ne spominju. Nadbiskupa su u tim razgovorima/saslušanjima pripremali za njegov predstojeći susret i razgovor s maršalom Josipom Brozom Titom, do kojega će doći 4. lipnja 1945. u Lovačkom domu na Tuškancu 63, u privremenoj Titovoj rezidenciji.
A po onome što znamo - taj je razgovor bio sve samo ne kamilica. Počeo je, možda, blago, ali kako se dalje razvijao, postajao je sve ofenzivniji i žešći. Imamo i svjedoka: javnog tužioca FNRJ Josipa Hrnčevića koji je svojim očima vidio Stepinca kako izlazi iz Titova kabineta neposredno po završetku njihova razgovora. To je detaljnije opisao u svojim "Svjedočanstvima". Stepinac je iz Titova kabineta izišao - napisao je - "vidno uzbuđen", dok "Tito, vidjelo se, nije bio zadovoljan tim razgovorom". A zašto nije bio? Hrnčević piše da "je Stepinac bio krut pa tako ni do kakva dogovora nije došlo".
Sa svoje strane, nekadašnji vođa hrvatskih Križara Lav Znidarčić u svojoj knjizi "Alojzije Stepinac" piše da mu je nadbiskup Stepinac osobno posvjedočio: "Muški smo razgovarali."
Nakon sastanka Stepinac je sastavio iscrpnu bilješku na približno 17 stranica, na temelju koje je napisao svoj izvještaj papi Piju XII. i poslao ga u Vatikan.
No i Crkva i država zatajili su javnosti o čemu su Stepinac i Tito razgovarali, a nadbiskupova bilješka nestala je iz arhiva…
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa