PIŠE ANTE TOMIĆ: Izdegenečimo sve one koji idu na cajke da nauče cijeniti slobodu
Ratni invalidi pozvali su vlast da zabrani jedan festival na kojemu će pjevati srpski turbo folk pjevači, narodnjaci ili, kako ih ovdje nešto posprdno zovu, cajke. Nije to ono za što smo se mi borili, kažu, nije to onaj sveti cilj za koji smo mi ostavili mladost, zdravlje i razum u blatu rovova. Svi hrvatski branitelji, svi invalidi, dragovoljci, domobrani i hosovci, zna se, imaju njegovan ukus i veliko glazbeno znanje, odgojeni su slušajući Vivaldija, Bacha i Ludwiga van Beethovena i prosto ih vrijeđa slušati nekakve nenadahnute, traljavo skladane i očajno orkestrirane srpske folklorne gluposti. S nekolicinom njih razgovarali smo u kladionici preko puta Glazbenog zavoda.
“Sjećam se, u jesen devedeset prve”, priča nam Zlatko iz Udruge branitelja filharmoničara, “vratio sam se s koncerta u Lisinskom, pokojni tata i ja slušali smo ponoćne vijesti na radiju. Slavonija je gorjela, Dubrovnik je bio bombardiran, četnici na Šibenskom mostu. I tu ja prelomim. ‘Tata’, kažem, ‘ja ovo više ne mogu. Ja se idem boriti.’ ‘Joj, Zlatko, jesi lud’, kaže tata. ‘Poginut ćeš.’ ‘Pa neka poginem’, kažem ja tati, ‘ali ove srpske zvijeri treba netko zaustaviti. Ako ih ne zaustavimo, oni će nam ovdje doći. Debussyja će zabraniti. Claudea Debussyja nam, tata, neće dati slušati.’ ‘Pa onda ajde’, složi se i tata. I ja sam sutradan odmah prodao fagot da kupim kalašnjikov i otišao na Baniju.”
“Mi smo na Velebitu obavezno dvaput tjedno, srijedom i subotom navečer, da se opustimo od vojničkih obaveza, od stresa i šoka izazvanog neprestanim četničkim bombardiranjem, imali male koncerte”, počinje Hrvoje iz Akademskog zbora Mirko Norac Kevo.
“Svirali bi violončelo, klarinet, ksilofon, francuski rog, šta je tko imao. Jedan Stanko iz Osijeka donio je bio harfu. Zaboravio sam mu prezime, ali i dan-danas kad se sjetim kako je on nama na položaju, na svojoj velikoj harfi s tri pedale svirao ‘Vltavu’ Bedřicha Smetane, meni se, evo, pogledajte...”, pokazuje branitelj podlakticu na kojoj se svaka dlačica uspravila, a onda načas zašuti i potresenim, svečanim glasom doda: “Poginuo je, znate. Kad su četnici u veljači devedeset treće krenuli u protunapad, mi smo se morali brzo povući. Stanko je, međutim, zaostajao. ‘Pusti harfu, jebala te harfa!’ vikali smo mu, ali on nije mogao bez svoga instrumenta. Ta je harfa bila, usudio bih se reći, njegova Hrvatska.”
“U nas na drniškom bojištu većinom su se slušali Mozart i Händel”, nadovezuje se Ljubo iz Udruge gudača liječenih od posttraumatskog stresnog poremećaja, “a imali smo povremeno i koncerte renesansne glazbe. Natporučnik Darko iz Donjih Vinjana krasno je svirao lutnju i petkom prijepodne nam držao satove solfeggia. Srpski položaji bili su vrlo blizu, kao odavde pa, po prilici, do onoga parkirališta. Ako je bilo primirje, obustava vatre, mogli smo čuti i mi njih i oni nas. Često smo se znali smijati njihovoj glazbi s tranzistora. Ali, jednog jutra, natporučnik Darko se krenuo brijati i odjednom, sam od sebe tiho zapjevao: ‘Osmehom mi dušu greješ, najlepša si kad se smeješ.’ Mi ga zaprepašteno pogledali. ‘Gospodine natporučniče!?’ viknuo je netko, a on se prenuo. ‘Šta je bilo?’ ‘Miroslava Ilića ste pjevali.’ ‘Ma, nije moguće!’ reče on.
Sutradan nakon ručka, opet. Sunčan proljetni dan, sjedimo mi u uokolo po kamenju, netko igra šah, netko piše zaručnici, netko zamišljeno čita partituru ‘Koncerta za violinu i orkestar u e-molu’ Felixa Mendelssohna, a natporučnik Darko prebire po lutnji. Kad iznenada pusti on glas, zaurla koliko ga je grlo nosilo: ‘Dotako sam dno života-a-a-a-a!’ I samo što je to zapjevao, on shvati što se dogodilo, zarumeni se i reče: ‘Oprostite, momci, ovo srpsko lelekanje je zarazno kao zaušnjaci.’ ‘Nemojte više, molim vas’, upozori ga netko, ‘mogao bi tkogod iz topništva pomisliti da smo Srbi pa nas bombardirati.’ ‘Neću’, kaže natporučnik.
Ali, kasnije te večeri, mene upravo prvi san uhvatio, netko me tiho zove: ‘Ks-ks, Ljubo! Ljubo!’, kaže. Otvorim ja oči, a ono natporučnik Darko, plače kao ljuta godina. ‘Šta je bilo, gospodine natporučniče!’ ‘Ljubo, moj’, kaže, ‘Lepu Brenu sam pjevao. Pjevao sam: Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol.’ ‘O, kruh ti jebem!’ opsujem ja gorko. ‘Pa šta ćemo sad, gospodine natporučniče?’ ‘Ljubo, prijatelju, ubij me’, kaže natporučnik i gurne mi pištolj u ruku. ‘Ako me voliš, ubij me.’ I ja, šta ću...”
Ljubo se ovdje zaustavi, teško uzdahne i obriše jednu suzu iz oka.
“Ubio si ga?”, upita šapatom Hrvoje iz Akademskog zbora Mirko Norac Kevo.
“Ubio sam ga”, klimne Ljubo tužno.
“Moralo se, takva su bila vremena”, objasni nam Zlatko iz Udruge branitelja filharmoničara. “Nijedan Hrvat nije slušao cajke. To je bila velika sramota.”
Branitelji, koji su jednom obranili Lijepu našu i njezinu vjekovnu europsku kulturu, njezine renesansne gradove, njezin barok, njezine kršćanske i humanističke vrijednosti od velikosrpskih vandala, s velikim ogorčenjem gledaju kako se mladi danas besramno predaju grešnoj nasladi turbo folka. Zabraniti jedan koncert zaista je najmanje što možemo napraviti za naše zaslužne i ugledne ratnike. Valjalo bi svakako zatvoriti i klubove i ugasiti radio stanice koje puštaju cajke, a njihove vlasnike i urednike poslati na mnogo godina u zatvor. Napokon, zašto ne, moglo bi se i pretraživati građane, pregledati njihove mobilne telefone i kompjutere, i ako kome nađu Cecu i Brenu, dobro ga izdegenečiti, dok ne poplavi od batina, pa će onda valjda kreten napokon naučiti cijeniti ovu slobodu u kojoj živimo.