Bernardić je, gled čuda, najjača karika Restart koalicije
Bero nije rješenje” - poruka je s nekakvog predizbornog plakata koji je očito smišljen kako bi povlađivao dugo prevladavajućem općem razmišljanju u zemlji.
To da “Bero nije rješenje” ponovio je zadnjih godina, u sebi ili na glas, vjerojatno svaki punoljetni stanovnik Hrvatske, čak možda i mlađa djeca pod školskim odmorom, jer su to negdje slučajno pokupili od roditelja.
“Bero?! Ma daj se nemoj šaliti.”
“Bero?! Ma joj, nemoguće.”
O Bernardiću - kojemu se svejedno masovno tepa “Bero” - stotine tisuća puta izgovorilo se i ispisalo da nije zreo, kako ništa ozbiljno nikad nije radio, da ništa dublje ni o čemu ne misli, da nije pretjerano ili nije uopće sposoban i da, kao takav, nema što tražiti u politici, a kamoli na vlasti.
Tako smo otprilike pisali i mi.
Takve prognoze Berinih dometa imale su - mora se reći - temelja i u njegovoj nagodbenjačkoj karijeri, i u niskokonfliktnom javnom djelovanju, i u njegovim praznim političkim javljanjima, i u populističkim aktivnostima niske razine atraktivnosti.
Bero je, jednostavno, s godinama postao najljepši maneken praznog arivizma, jedan nevjerojatno strpljiv i uglavnom pristojan čekatelj prilike, netko tko se minimalno obazire na žamor beroskepticizma, pretpostavljajući (zasad ispravno) da vrijeme ipak radi za njega, kad već ne može sadržaj.
Na koncu baš takav Bero, i dalje bez žarke boje, apetitnog okusa ili pamtljivog mirisa, dočekuje presudan trenutak karijere - ne bez ikakvih izgleda. Naprotiv.
“Bero bez šansi” ne ulazi u svoje prve važne nacionalne izbore kao marginalan izazivač kakvim bi ga i dalje htjeli prikazati autori plakata ili neinventivni stratezi zasad slabašne kampanje premijera Plenkovića. On je, naravno, i dalje uglavnom isti Bero kakvom smo se čudili, ali je ta stvar u međuvremenu postala nešto manje bitna.
Bero je, ustvari, već preživio nekoliko svojih uzastopnih političkih smrti i sad već živi vječni život hrvatske političke (ispod)prosječnosti. S iskustvom raznih vlasti koje su se u ciklusima izredale ne ostavljajući društvu pamtljive tragove napretka, ova zemlja sve lakše može progutati i nekoga poput Bere, u stilu - “a gle, što smo sve prošli, i to je za ljude”.
“Možda i iznenadi”.
Zato se uporno ciljanje na Bernardića osobno i inzistiranje na njegovoj nesposobnosti sad već čini zakasnjelim, lijenim i pomalo deplasiranim djelovanjem.
OK, sve smo već rekli o Bernardiću, ali on je i dalje tu negdje s HDZ-om; u čemu je onda štos?
Za razliku od HDZ-a koji sve karte stavlja na umornog premijera kojeg izluđuju afere njegovih ministara i stranačkih kauboja i kaubojki, lijeva se koalicija ne hvali Berom niti se naročito brendira oko njega. Oni se reklamiraju okupljanjem, i u tome su zasad uspješni.
Berina nekarizma, vidi vraga, prema anketama vrijedi gotovo jednako koliko i Plenkovićeva “karizma” - to je nešto što bi trebalo prilično zabrinuti voditelje HDZ-ove izborne bitke.
Ne biste vjerovali, malo-pomalo došli smo do toga da je Bero postao manji problem i paradoksalno jedna od jačih karika “Restart koalicije”. Sve drugo kod njih je veći problem od Bere, sve drugo je materijal s kojim bi se izborni izazivači mogli bitno uspješnije ismijavati.
Nevjerojatno, i taj blijedi Bero u ovom je momentu uvjerljiviji od cijele svoje koalicije.
U slučaju HDZ-a, recimo, svi smo se toliko puta pitali - a što je to Plenkovićev HDZ? Odgovor zapravo nismo dobili ni do isteka njegova mandata.
Kod SDP-a, naprotiv, uopće se ne pitamo niti nas posebno zanima - a što je to Berin SDP?
Ili, još bolje, postoji li uopće Bernardićev SDP? Odgovor je lagan: ne postoji. Za razliku od Plenkovićeva HDZ-a koji se ipak kadrovski mijenjao, SDP s pratećim strankama ostao je praktično intaktan kolektiv.
To i nije koalicija nego kula kompromisa. Na izbore izlaze kao da su posjetili second hand dućan, ali u njemu opet nisu izabrali ništa štosno nego isključivo ziheraški. Imaju trenutak, ali nemaju ideju. To je konglomerat ljudi i razmišljanja od druga Tita do gospodina Milanovića, s nešto sitno Bernardićeve ekipe i baš s nijednim iznenađenjem.
Od Obersnela do Vidovića i Ostojića, od Anke Mrak Taritaš do Beljaka, od Hajdaša do Mirele Holy, od Marasa do Bauka, od Grčića do Mršića, od Hrelje do Josipovića, zaboravili su po putu vjerojatno samo Matu Crkvenca.
Što uopće možemo dobiti s tom iskušanom (ne i iskusnom) ekipom, e to je daleko ozbiljnija tema od toga što bismo eventualno mogli izgubiti s Bernardićem. To je tim u kojemu se energija može opaziti možda jedino u frizuri njihova ekonomskog stratega Branka Grčića. To su ljudi koji bez nelagode do riječi prepisuju dijelove vlastitih starih programa, kao da se ništa nije promijenilo. To je ekipa koju HDZ praktično dočekuje na podu, ali oni svejedno zakržljali malaksaju pred ciljem.
Pored tolikih giganata prosječnosti koje je Restart koalicija izvukla, najviše iz spomenara Kukuriku koalicije, pomalo je nelogično i prilično promašeno fiksirati se na Bernardića. Jer s iskustvom dosadašnjih “vođa” potpuno je zamislivo i čak podnošljivo vidjeti Bernardića na čelu Vlade. Ono što je međutim do kraja turobno i nezamislivo jest to da Bernardićeva vlada, s ovim kadrovskim okvirom i s dosad pokazanom razinom ideja, ne bi mogla biti ni u čemu uspješna.
Pod krinkom tobožnje bitke protiv Bernardića, naime, spašen je i revitaliziran loš, stari, jalovi SDP.