RAZGOVOR S AUTORICOM ROMANA 'TO SMO BILI MI' Posveta političkim emigrantima

Šveđanka odgojem i adresom, Iranka rodom i ponekim u nju upisanim sentimentima, Golnaz Hashemzadeh Bonde napisala je roman - posvetu političkim emigrantima. I ne samo iranskim političkim emigrantima koji su se sklonili u Švedsku, kojima su pripadali i njezini roditelji, već političkim emigrantima općenito.

“To smo bili mi” (prijevod Sonja Bennet, izdavač Fraktura) pripovijeda prvenstveno osobnu, a potom i političku dramu Nahid, švedske medicinske sestre, žene koja upravo umire, a tek je na pragu svoje pedesete. Odvojena je od majke, napaćene starice u Iranu, puna oprečnih osjećaja prema kćeri, mladoj Šveđanki. Nahid se na samrti bori za svaki novi dan, očajnički želi dočekati rođenje unuke koja stiže uskoro, pozdraviti je. Cijeli život tuguje za sestrom koju je u antiislamskim demonstracijama izgubila u mladosti i za čiju se smrt osjeća odgovornom, baš kao i za tugu njihove majke koja nikad nije preboljela da je ostala bez kćeri, tada još djevojčice.

Nahid prema bitnim ženama u njezinu životu ima puno nelakih emocija - grižnju savjesti nosi prema majci, krivnju prema sestri, ljubomoru i zavist prema kćeri, a sa svima njima je veže tuga i propuštene prilike koje više ne može vratiti.

 

Iluzije o sreći

Osim što je to priča o političkim izbjeglicama, ovo je fragmentarno i priča o mnogim onkološkim bolesnicima koji produlje živjeti još mjesec-dva, godinu-dvije, ne bi li uhvatili koji trenutak s unučetom koje je upravo stiglo na svijet, zagrlili biće koje predstavlja produžetak njih samih.

“Čovjek misli da će, ako je izbjegao rat i došao u mir, biti puno sretniji”, piše Bonde u svom romanu. Hoće li? Njezina junakinja, opisuje, dolazi iz pijeska i kamena, živi sad u Švedskoj okružena nebom i vodom. Ali, proživljena nesreća mnogima zauvijek ostaje zapisana u sjećanju, ponekad i u nesvjesnom; kasnije se o nju spotiču, ne da im koračati balansirano.

“Kad gledaju tu priču sa strane, kad nisu umočeni u nju, ljudi lako zaključe da bi onaj tko je pobjegao od rata i diktature trebao biti sretniji kad je već dobio priliku život graditi u novoj zemlji, u svijetu političkih sloboda. Jer, u takvim je zemljama kao puno bolje. I jest, u Švedskoj je puno bolje u tom, političkom smislu, to da živiš u miru i da slobodno govoriš dragocjeno je, mir i sloboda, nije to tek književni mit, zaista su možda i najveći postulati sreće.

Ali, politički emigranti moraju se, odlazeći, odreći puno toga, ostaviti svoj svijet, jezik, rođake, zemlju, sve što je njihovo i što im je bitno i poznato da bi izgradili neki novi život u drugačijem okruženju koje je ne samo vrlo različito već ih često dočekaju, uz razne probleme, i ljudi koji ne žele da se oni tamo, među njih, dosele.

Moji su roditelji oboje umrli jako mladi, razboljeli su se. Oboje imaju puno rođaka u Iranu, braću, sestre, sestrične, bratiće, i svi ti ljudi njihovih godina u Iranu su i danas živi. Zašto su moji umrli tako mladi kad su živjeli u puno mirnijoj sredini, a rođaci u Iranu, gdje je život općenito tegobniji, su živi? Mislim da su se moji razboljeli od tog osjećaja gubitka, izmještenosti”, kaže Golnaz Hashemzadeh Bonde u razgovoru za Jutarnji list.

Tuga i čežnja se nasljeđuju isto kao i boja kose, u njezinu slučaju crna k’o perje vrane koja ju je jasno razlikovala od Šveđana.

Što sve nasljeđujemo transgeneracijskim prijenosom, bilo od roditelja ili od možda i daljih predaka koje moguće nismo ni sreli?

“Drago mi je da to pitate, jer cijela je knjiga, iako tematiziram štošta, na koncu temeljno baš o tome što nasljeđujemo od roditelja i prijašnjih generacija, a što dalje prenosimo našoj djeci. Trauma i gubitak meandriraju, oni kolaju, ti se osjećaji prenose među generacijama. Roditelji ili djedovi i bake dožive jaku bol, a njihova djeca ili kasnije, godinama kasnije, čak i njihovi unuci također osjećaju taj gubitak.

Ovom sam knjigom htjela mojoj djeci poručiti da osjećam zahvalnost, puno više no što osjećam žaljenje. To mi je bitno njima dalje posredovati, predati u amanet. Pišući ovaj roman htjela sam pronaći taj afirmativni ton obiteljskog naslijeđa, onoga što sam naslijedila od mojih iranskih predaka.”

 

Izgubljeni mir

Najsnažniji je lik Nahid, koja je za svojih studentskih dana u protestima za vrijeme Iranske revolucije izgubila sestru, u taj jedan dan zauvijek je izgubila bezbrižnost, do kraja života izgubila mir unutar sebe, jer od posljedica protesta kojima se pridružila kao politički posve naivna brucošica nije mogla pobjeći čitav život, ni u Švedskoj nije mogla iznova izgraditi porušenu sebe.

Vlastitoj kćeri često poželi da - osjeti njezinu bol, na trenutke kao da kćer želi zaustaviti u njezinom, naizgled, lagodnom švedskom životu.

“Pišući ovu knjigu uživala sam raspisivati taj prilično nemio ženski karakter koji se ponaša na način na koji nismo navikli slušati da se ponašaju majke. Njezini su osjećaji o majčinstvu jako kompleksni”, govori Golnaz Bonde.

Majka pomišlja da nije pošteno da je napadnuta karcinomom, da sad umire, razmišlja o tome da će ta njezina prerana smrt biti plaćanje računa životu kakvoga je živjela. I doista nije pošteno, bila je izložena nasilju, u Iranu zbog politike, u Švedskoj ju je kući tukao muž koji se u Iranu skupa s njom borio za progresivne ideje. Ali, što to dijete koje je rodila odmah nakon revolucije i prvih godina dizala u strahu od političkih progona, što ta sad odrasla žena, Šveđanka, ima s njezinom iranskom boli, kakve to dugove ona majci treba vraćati?

“Pišući ovaj roman mislila sam da čitatelji neće voljeti Nahid i ostala sam iznenađena njihovim reakcijama. Mnogi su mi doslovce rekli: ‘Ja sam Nahid’, govorili da dijele neke njezine osjećaje. Identificirali su se s tom ženom koja o sebi ne priča laskavo, dapače, otkriva tamne strane.”

Zadnji put je u Iranu, kaže, bila prije petnaestak godina.

“Moji su, nakon što su emigrirali, deset godina kasnije mogli ponovo posjetiti Iran. Vodili su i mene. Ali, poslije su stvari politički ponovo postale kompleksnije, a i kulturološke razlike su velike. Meni politička situacija tamo čini da osjećam nelagodu, nakon što sam počela objavljivati knjige prestala sam razmišljati o odlasku u Iran. Ne želim riskirati.”

Što je njoj Iran danas? “San. Stvorila sam u glavi neki emocionalni prostor u kojem je meni Iran, kojega se uglavnom prisjetim kad slušam perzijsku glazbu, kad pišem, to je vrsta čežnje za nečim što je zapravo vrlo apstraktno. Nije to čežnja za iranskom nacijom, nije to čak niti čežnja za ljudima, za rođacima koje jedva da poznajem, već čežnja za mjestom koje bi bilo dom. Apstraktnim mjestom.

Ne mogu točno uprijeti prstom što je to za čim čeznem, Stockholm mi je dom gotovo pa cijeli život, osjećam se Šveđankom. Ali, nije to sasvim dom. Meni je zapravo “dom” jako apstraktno mjesto. Mislim da je to zbog činjenice da sam ovdje stigla na način kako sam stigla, da sam otrgnuta od tamo gdje sam rođena.”

 

Prije svega individualac

Perzijski govori loše. “Na razini posve malog djeteta. No i to malo što znam pokušavam prenijeti svojoj djeci.”

Kako je izgledalo rasti u Švedskoj imajući iransko podrijetlo, fizički izgledati drugačije od većine?

“Bile su mi tri godine kad smo došli u Švedsku. Kad si dijete, jako si adaptibilan. Moji su roditelji bili naglašeno liberalni, odrastala sam u vrlo švedskom susjedstvu, tako su to moji birali, jer im je bilo jako bitno uklopiti se, integrirati. Bilo je to sredinom 1980-ih, a mi među prvim neeuropskim imigrantima koji su došli u Švedsku. I da, bilo je i onih koji su me tretirali kako strankinju koja tamo ne pripada, kojoj tamo nije mjesto.

Meni je bilo teško to što sam se osjećala Šveđankom i ponašala se kao Šveđanka, ali nisam tako izgledala, nisu me takvom drugi vidjeli”, kaže Bonde pa dodaje: “Svijet se, baš kao i Švedska u međuvremenu, promijenio. Mnogima je grozno teško, rijeke ljudi pješice kreću na put prema Zapadu, put koji se u doba mojih roditelja prevaljivao avionom”.

Što je danas iransko u njoj? “S godinama sam naučila da smo mi ljudi prvenstveno individue i individualci, da nas to obilježava više negoli kultura iz koje dolazimo ili u kojoj živimo. Mislim da je u meni iransko to da stavljam obitelj ispred svega, to sam naslijedila od Iranaca. Jer, švedska kultura je prilično individualistička, iranska je u tom smislu posve suprotna.

Ja imam tu naglašenu crtu individualizma, ali i dalje stavljam obitelj na prvo mjesto. U nasljedstvo su mi preci ostavili glazbu, to snažno osjećam, makar teško to verbaliziram. Snažno osjećam ritam perzijske glazbe, pogotovo kad pišem. Ta glazba je, govoreći općenito, emotivnija od onoga što se svira u Švedskoj, malo više je dramatična, sjetna, nostalgična.”