Ukrajinske porodice ponovo moraju bježati dok se ruske snage približavaju Dnjipropetrovsku
Ruske snage se približavaju Dnjipropetrovskoj oblasti Ukrajine, mnoge porodice koje su već raseljene zbog rata ponovo su prisiljene da bježe.
S evakuacijama u toku i pomjeranjem linije fronta, stanovnici sela koja graniče s Donjeckom regijom ne znaju hoće li ikada više vidjeti svoje domove.
Šestogodišnji Damir, iz ratom razorenog područja Pokrovska, ne može zadržati suze dok njegova porodica napušta dom njegovih baka i djedova u Dnjipropetrovsku.
"Zašto plačeš?" pita Mikola, Damirov djed. "Tvoja mama ide s tobom, tvoje sestre idu, tvoj brat ide... Sve ćeš ih tamo držati na oprezu", dodaje, nadajući se da će izmamiti osmijeh na lice svog unuka.
Damirova porodica je prije godinu dana napustila Pokrovsk, gdje su sagradili kuću prije potpune ruske invazije. Sada, bježeći po drugi put, porodica ima malo nade da će je ikada više vidjeti.
"Ne znam ni da li je moj stan još uvijek netaknut. Znam da su oni u blizini potpuno izgorjeli", rekla je Valentina, Damirova baka, za Current Time, program Radija Slobodna Evropa.
"Susjedstvo u kojem su živjela moja djeca sravnjeno je sa zemljom", dodala je.
Ovog ljeta, vlasti u Dnjipropetrovskoj oblasti najavile su obaveznu evakuaciju nekoliko pograničnih područja. Žene i djeca moraju napustiti svoje domove.
Posljednjih mjeseci, regija - zajedno sa svojim glavnim središtem za volontere i izbjeglice, gradom Dnjipar - postala je česta meta ruskih napada dronova i raketa.
Serhij Lisak, šef lokalne vojne uprave, kaže da je regija "skoro svakodnevno pod ruskim napadom", a civilna infrastruktura i stambena područja su pod stalnom prijetnjom.
Pokušavajući zauzeti cijelu Donjecku oblast, ruske snage napreduju na terenu, napadajući neka od njenih područja koja graniče s Dnjipropetrovskom.
"Rat je sve bliže i bliže", kaže Damirova sestra tinejdžerka, Amelia. "Već se čuju pucnjava i eksplozije. Želimo biti daleko od svega toga."
Dok se žene i djeca evakuiraju, muškarci ostaju, nadajući se da će se situacija na kraju stabilizirati i da će se njihove porodice moći vratiti.
"Žao mi je svojih unučadi i djece, ne sebe", kaže Mikola. "Samo ću uzeti svoje vile i čuvati ovo mjesto", dodaje s osmijehom.