Japanci koji su preživjeli atomske napade dižu glas protiv nuklearnog oružja

Osamdeset godina nakon bombardovanja Hirošime i Nagasakija, mnogi Japanci koji su preživjeli ove atomske napade, sve više su frustrirani zbog rastuće nuklearne prijetnje i govora svjetskih lidera o upotrebi ovakvog oružja.

U napadima Sjedinjenih Država na Hirošimu 6. avgusta 1945. i tri dana kasnije na Nagasaki, više od 200.000 ljudi je ubijeno do kraja te godine. Oni koji su preživjeli, patili su od posljedica radijacije.

Oko 100.000 preživjelih još uvijek je živo. Mnogi su godinama krili svoja iskustva kako bi sebe i porodice zaštitili od diskriminacije, koja je i dalje prisutna. Drugi, pak, nisu govorili zbog teške traume.

Neki od starijih preživjelih tek sada, u poznim godinama, javno istupaju, nadajući se da će svojim pričama ohrabriti druge da se zalažu za ukidanje nuklearnog oružja.

Vodič u Parku mira u HirošimiKunihiko Iida (83), uprkos zdravstvenim problemima, godine u penziji posvetio je pripovijedanju svoje priče, zalažući se za nuklearno razoružanje.

On volontira kao vodič u Memorijalnom parku mira u Hirošimi. Želi podići svijest kod stranaca jer smatra da njihovo razumijevanje o bombardovanju nije dovoljno.

Trebalo mu je 60 godina da počne javno govoriti o svom iskustvu.

Kada su Sjedinjene Države bacile uranijumsku bombu na Hirošimu, Iida se nalazio 900 metara od mjesta udara, u kući u kojoj je odrasla njegova majka.

Imao je tri godine. Sjeća se jačine eksplozije. Bilo je kao da je izbačen iz zgrade. Našao se sam ispod ruševina, izranjavan od krhotina stakla po cijelom tijelu.

"Mama, pomozi", pokušao je da vrisne, ali je ostao bez glasa. Na kraju ga je spasio djed.

Unutar mjesec dana, njegova 25-godišnja majka i četverogodišnja sestra umrle su nakon što su počele krvariti iz nosa, imale probleme s kožom i bile iscrpljene.

Iida je tokom osnovne škole imao slične simptome od radijacije, ali se u cijelosti izliječio.

Skoro 60 godina je prošlo prije nego što je prvi put nakon bombardovanja posjetio Park mira – i to na zahtjev svoje tetke.

Kada je odlučio da počne dijeliti svoju priču, nije mu bilo lako. Bilo mu je previše emotivno i trebalo mu je nekoliko godina da bi mogao govoriti pred ljudima.

U junu je, u okviru mirovnog programa koji podržava vlada, posjetio učenike u Parizu, Londonu i Varšavi.

Iako je bio zabrinut kako će na njegove poruke o ukidanju nuklearnog oružja reagovati u državama koje ga posjeduju, poput Velike Britanije i Francuske, dočekan je aplauzima.

Kaže da pokušava učenicima pomoći da zamisle posljedice nuklearnog napada – kako to izgleda kada on uništi obje strane i ostavi dugotrajnu radioaktivnu kontaminaciju.

"Jedini put ka miru je ukidanje nuklearnog oružja. Drugog puta nema", ističe Iida.

Redovna učesnica antiratnih protestaFumiko Doi (86) ne bi preživjela atomsko bombardovanje Nagasakija da je voz kojim je putovala stigao na vrijeme. Voz je trebao stići na stanicu Urakami oko 11 sati ujutro, upravo u trenutku kada je bomba bačena iznad obližnje katedrale.

Zbog kašnjenja, voz je bio pet kilometara udaljen. Kroz prozore je Doi, tada šestogodišnja djevojčica, vidjela bljesak. Pokrila je oči i sagnula se dok su komadići razbijenog stakla padali s neba. Putnici u blizini su je štitili svojim tijelima.

Ljudima na ulici kosa je bila izgorjela. Njihova lica bila su crna kao ugalj, a odjeća im je bila u komadima, ispričala je.

Doi je svojoj djeci pisala o svom iskustvu, ali je dugo skrivala činjenicu da je preživjela napad zbog straha od diskriminacije.

Kasnije se udala za drugog preživjelog. Brinula se da će njihovo četvoro djece imati zdravstvene probleme zbog radijacije. Njena majka i dvoje od trojice braće umrli su od raka, a dvije sestre još imaju zdravstvenih problema.

Njen otac, lokalni službenik, bio je mobilisan da sakuplja tijela, a ubrzo je razvio povrede uzrokovane zračenjem. Doi kroz suze priča kako joj je otac kasnije postao učitelj i kroz poeziju opisivao ono što je vidio, svoju tugu i bol.

Doi je o ovome počela javno govoriti nakon što je vidjela nuklearnu katastrofu u Fukušimi Daiiči 2011. godine, izazvanu jakim zemljotresom i cunamijem, koji su prouzrokovali radioaktivnu kontaminaciju.

Putuje iz svog doma u Fukuoki da bi se pridružila antiratnim skupovima i govorila protiv upotrebe atomskog oružja.

"Neki su zaboravili na atomska bombardovanja. To je tužno", rekla je, napominjući da neke zemlje i dalje posjeduju i razvijaju nuklearno oružje moćnije od onog korištenog prije 80 godina.

"Ako jedna bomba pogodi Japan, bit ćemo uništeni. Ako se koriste više takvih oružja širom svijeta, to je kraj Zemlje", rekla je. "Zato koristim svaku priliku da govorim."

U Hirošimi učenje od preživjelihNakon sastanka lidera G7 u Hirošimi 2023. godine i prošlogodišnje dodjele Nobelove nagrade za mir Nihon Hidankyo, grupi Japanaca koji su preživjeli napad atomskom bombom, broj posjetilaca muzeja mira u Hirošimi i Nagasakiju znatno se povećao, a oko trećina njih dolazi iz inostranstva.

Nedavno su većina posjetilaca u Parku mira u Hirošimi bili stranci.

Amerikanca Samantha Anne je rekla da želi da njena djeca shvate šta se dogodilo tokom bombardovanja.

"To je podsjetnik koliko uništenja jedna odluka može prouzrokovati", rekla je Anne.

Katsumi Takahashi, 74-godišnji volonter, specijalizovan za vođenje turističkih obilazaka na ovom području, rado dočekuje strane posjetioce. Međutim, zabrinut je što omladina u Japanu zanemaruje svoju historiju.

Na putu kući, Iida, preživjela napad i vodičica, zastaje kod spomenika posvećenog ubijenoj djeci. Milioni šarenih ždralova od papira, inače simbola mira, okačeni su u blizini i poslani iz cijelog svijeta.

"Čak i kratak susret sa preživjelim čini tragediju stvarnijom", kaže Melanie Gringoire, posjetiteljica iz Francuske, nakon susreta sa Iidom. "To je kao da dijeliš mali dio historije."