Uspjeh summita NATO-a u Madridu – bar za sada

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Pošteno je reći da je upravo završeni summit u Madridu bio uspjeh za NATO.

I takvim ga treba smatrati, s dva visoko cijenjena i sposobna europska partnera koji se žure pridružiti klubu, i nekoliko drugih koji strpljivo kucaju na vrata. To nije loše za organizaciju koja je, ne tako davno, bila optužena da je u stanju "moždane smrti".

Ali još postoje problemi unutar i izvan NATO-a koji se već naziru.

Turska će, kao i mnogo puta do sada, nastaviti sa zaokretima kada je u pitanju funkcioniranje Alijanse, pa će se i dalje postavljati pitanje – pomaže li se Ukrajini dovoljno u obrani od Rusije. Dugoročno gledano, ostaje da se vidi može li se NATO učinkovito suprotstaviti prijetećem položaju Moskve.

Da je Turska nešto poput labavog topa unutar Alijanse i nije neka novost. Situacija o ljudskim pravima u toj zemlji, tretman novinara i njezin ugodan odnos s Moskvom, redovito izazivaju glavobolje u sjedištu NATO-a u Bruxellesu. Ipak, NATO i dalje stoji uz Ankaru.

Turska je jedan od najstarijih članova Saveza, s ogromnom vojskom, koja pruža vrijedne obavještajne podatke, posebice kada je u pitanju borba protiv islamističkog terorizma.

Sa svojim strateškim položajem na Sredozemnom i Crnom moru, ona je bedem Saveza na njegovom vrlo nestabilnom jugoistočnom krilu.

Ali ponašanje Turske u procesu pristupanja Finske i Švedske jasno je stavilo mnoge unutar NATO-a pod reflektor. Prilika za proširenje Saveza sa svoja dva najbliža vanjska partnera, sa sposobnim vojskama koje su potpuno interoperabilne sa snagama NATO-a i koje će, najvjerojatnije, pružati sigurnost drugim saveznicima u budućnosti, nije prilika koja se javlja svaki dan. Ovo je trebao biti pravi korak za NATO.

Umjesto toga, preraslo je u dugotrajnu dramu u režiji turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Nakon što je finskom kolegi Sauliju Niinistu rekao da nema ništa protiv, uslijedio je turski veto.

Helsinški i Stockholmski embargo na oružje Ankari i navodna potpora nordijskih zemalja raznim kurdskim ciljevima bile su pritužbe Turske. Odmah je postalo jasno da će posebno Švedska, sa značajnom kurdskom manjinom, imati problema u ispunjavanju zahtjeva Ankare.

U konačnici, prvog dana summita potpisan je trilateralni memorandum između Finske, Švedske i Turske.

Između supotpisnika neće biti embarga na oružje, ove nordijske zemlje prestat će podržavati YPG/PYD, većinom kurdsku miliciju u Siriji za koju Turska tvrdi da je usko povezana s Kurdistanskom radničkom partijom (PKK).

Naravno, obećali su pojačati suradnju s Turskom u borbi protiv aktivnosti PKK-a. Međutim, obećanje – da će omogućiti i potencijalna izručenja Kurda Turskoj – gorkog je ukusa.

Na ovo se u mnogim političkim taborima Švedske gleda kao na izdaju prema Kurdima i tumači kao znak da je Stockholm popustio pod pritiskom sve autoritarnijeg režima u Ankari. A vijesti koje su sljedećeg dana stigle iz Turske – da je ministar pravde te zemlje zatražio izručenje 33 osobe – teško da su smirile neke.

Zašto je Turska oprezna prema NATO nastojanjima nordijskih zemalja?

Švedska negira da daje finansijsku ili vojnu pomoć Kurdima

Mogući ulazak u NATO mijenja Švedsku

Jedno od novih pitanja bit će je li taj memorandum zapravo pravno obvezujući, ili ga Švedska i Finska mogu odbaciti čim postanu članice NATO-a.

Međutim, malo tko očekuje da će Ankara zaboraviti na ustupke koje je dobila i, iako će možda imati manje pregovaračkog aduta nakon što se proces ratifikacije završi, može nastaviti zatezati odnose s nordijskim zemljama, čak i kada svi sjednu za stol kao članice NATO-a.

Rat Rusije u Ukrajini bilo je drugo dominantno pitanje na summitu i, iako tragično, ne može se poreći da je dalo novi život NATO-u.

Ali, pogledate li bolje, i kada je u pitanju obrana teritorija NATO-a i pomoć Ukrajini, nedostaci su prisutni.

Ne može se poreći da će istočno krilo Saveza biti pojačano. Sada postoje borbene skupine u Bugarskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Slovačkoj, a bataljuni koji su bili smješteni u tri baltičke države i Poljsku nakon ruske aneksije Krima 2014. godine, sada će prerasti u brigade.

Povrh toga, NATO se složio i povećati do sljedeće godine broj snaga visoke pripravnosti na više od 300.000, što je značajno povećanje sa sadašnjih 40.000.

Ipak, iza impresivnih brojki stoje neodgovorena pitanja.

Možda je najvažnije pitanje koliko će borbenih snaga biti stalno raspoređeno na istoku?

Istina je da će većina od ovih 300.000 vojnika ostati u matičnim zemljama u skladu sa novim NATO-ovim konceptom "predzadatak".

Prema ovom scenariju, oprema na Baltiku bit će unaprijed postavljena, naprimjer, s većim zalihama vojnih zaliha, ali vojno ljudstvo neće nužno biti tamo.

Test je na već najavljenoj njemačkoj brigadi koja je dodijeljena Litvi, ali koja će većinskim dijelom ostati na domaćem terenu.

Ovo je očito isplativ pristup, ali hoće li to biti dovoljno za smirivanje živaca zemalja NATO-a koje su bliže Rusiji? I, što je još važnije, hoće li dovoljno odvratiti Moskvu ako odluči krenuti dalje od Ukrajine?

Najzad, tu je i podrška samoj Ukrajini.

Među liderima se još, barem javno, nije pojavio "umor od Ukrajine". Američki predsjednik Joe Biden bio je prkosan nakon sastanka, rekavši da će Washington podržavati Kijev "koliko god bude potrebno", a glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg istaknuo je da je NATO "spreman ići na duge staze".

Mnoge članice NATO-a pružile su vojnu pomoć i nastavit će to činiti. NATO je kao organizacija na summitu najavio novi "sveobuhvatni paket pomoći" vrijedan do 400 milijuna eura pomoći poput goriva, zaštitne opreme, kompleta prve pomoći i druge medicinske opreme.

Također će do kraja godine osmisliti plan o tome kako modernizirati ukrajinsku opremu koja je većinsku iz sovjetskog perioda.

Procjenjuje se da će ova transformacija trajati između pet i šest godina, možda malo prekasno - u odnosu na ukazanu veliku pomoć Zapada Ukrajini.

I dok NATO inzistira da vrata članstva ostanu otvorena Ukrajini (i Gruziji), čini se da nisu jednako otvorena kao što su bila Finskoj i Švedskoj.

Dakle, iako se NATO u Madridu imao čime pohvaliti, složena pitanja još čekaju na odgovore.