Zašto se svjetske sile takmiče u misijama na Mjesec?

Sjedinjene Države žure da budu prva država čiji astronauti će sletjeti 2025. u povratničkoj misiji na Mjesec, a Kina do kraja ove decenije takođa planira misije na Mjesec sa i bez ljudske posade.

Indija razvija zajedničku misiju sa Japanom, skraćeno LUPEX (Lunar Polar Exspedition) kako bi se istražile regije "tamne strane Mjeseca" do 2026.

Tek tri države su postigle tzv. meko slijetanje na površinu Mjeseca, SAD, Kina i bivši Sovjetski Savez. Misija indijske letjelice Čandrajan-3 koja na Mjesec treba da sleti 23. avgusta, ako uspije, moga bi Indiju da uvede u ovu grupu.

Sjedinjene Države, bivši Sovjetski Savez i Kina su imali uspješne misije slijetanja na Mjesec u blizini ekvatora satelita, ali niko nije izveo uspješnu misiju na južni pol.

Južni pol Mjeseca je prema navodima NASA-e pun "misterija, nauke i intrige". Zašto?

Decenijama je percepcija javnosti o onome šta se dešava u svemiru bila oblikovana prvom svemirskom trkom iz 1960-ih godina između Sjedinjenih Američkih Država i bivšeg Sovjetskog Saveza koje su se takmičile ko će prvi poslati čovjeka na Mjesec.

Uprkos tome što je SSSR postao prva država koja je poslala prvi satelit u orbitu Zemlje 1957., poslala čovjeka u svemir i spustila letjelicu bez posade na lunarnu površinu, ipak je Amerikanac prvi zakoračio na Mjesec u "malom koraku za čovjeka, ali velikom za čovječanstvo". Što su bile riječi astronauta Neila Armstronga kada je zakoračio na površinu Mjeseca.

Misija Apolo 11 odvela je astronaute Neila Armstronga, Buzza Aldrina i Michaela Collinsa na Mjesec a događaj je emitovan putem TV ekrana širom svijeta 20. jula 1969. godine. U narednim godinama uslijedile su Apolo misije, a posljednja se dogodila 1972.

Više od 50 godina kasnije, SAD ostaje jedina zemlja koja je s posadom astronauta uspjela sletjeti na Mjesec.

Ali to bi se uskoro moglo promijeniti jer je NASA posvećena da u okviru programa Artemis ponovo pošalje posadu na Mjesec, a Kina planira da njeni astronauti budu na Mjesecu do 2030.

U međuvremenu, sve češće misije sa posadama robota pokazuju obnovljeni interes za istraživanje svemira.

Nedavno otkriće značajnih džepova leda na Zemljinom najbližem nebeskom susjedu, pratiocu Mjesecu, donijelo je uzbuđenje naučnoj zajednici.

Kako su naučnici otkrili vodu na Mjesecu?

Još od 1960-ih, prije prvog slijetanja Apola, naučnici su spekulisali da bi moglo da bude vode na Mjesecu. Uzorci koje je na analizu donijela posada Apola krajem 1960-ih i početkom 1970-ih izgledali su da ne sadrže vodu.

Onda su istraživači Univerziteta Brown 2008. ponovo analizirali lunarne uzorke i otkrili hidrogen unutar sićušnih komadića vulkanskog stakla piše Reuters.

Godinu dana kasnije, 2009. instrument NASA-e na sondi Čandrajan-1, indijske svemirske agencije, otkrio je čestice vode na površini Mjeseca.

Iste godine, druga NASA-ina sonda koja je spuštena na južni pol pronašla je vodeni led ispod površine Mjeseca. Ranija misija NASA-e, Lunar Prospector iz 1998., pronašla je dokaze o postojanju najveće koncentracija vodenog leda u zasjenjenim kraterima južnog pola Mjeseca.

Podaci koje je prikupila NASA-ina svemirska letjelica koja kruži oko Mjeseca 14 godina, sugerišu kako se u nekim od kratera na strani u vječitoj sjenci nalazi vodeni led koji bi potencijalno mogao da održava život čovjeka.

Voda na Mjesecu postoji u čvrstom stanju ili pari zbog vakuuma koji nastaje jer Mjesec nema dovoljno gravitacije da zadrži atmosferu.

"Tek treba dokazati da je vodeni led dostupan. Drugim riječima, da li postoje rezerve vode koje se mogu ekonomično izvaditi?", rekao je Clive Neal, profesor planetarne geologije na američkom Univerzitetu Notre Dame, piše BBC.

Mogućnost pronalaska vode na Mjesecu uzbudljiva je na mnogo načina, kažu naučnici.

Zašto je voda na Mjesecu važna?

Naučnike zanimaju džepovi prastarog leda jer mogu da daju uvid u lunarne vulkane, materijale koje komete i asteroidi donose na Zemlju i porijeklo okeana.

Zaleđena voda do koje ne dopire sunčeva radijacija moguće je da se nakupljala u hladnim regijama Mjesečevog pola tokom miliona godina, što je dovelo do akumulacije leda na površini lunarnog tla što predstavlja jedinstven uzorak za analizu i bolje razumijevanje istorije vode u solarnom sistemu.

"Možemo da postavljamo pitanja o porijeklu vode i kakve su implikacije za razvoj života na planeti Zemlji", rekao je za BBC naučnik Simeon Barber koji radi za Evropsku svemirsku agenciju.

Postoje i drugi "pragmatični" razlozi zbog važnosti vode na ili neposredno ispod Mjesečeve površine, rekao je profesor Barber.

Ako leda ima u dovoljnim količinama, mogao bi biti izvor pitke vode za istraživanja na Mjesecu i mogao bi da pomogne pri hlađenju opreme.

Takođe bi mogo da se razbija kako bi se proizvodio hidrogen za gorivo i kiseonik za disanje koji bi bio podrška za misije na Mars i rudarenje na Mjesecu. Led je težak i skup i bilo bi skupo da se trasportuje sa Zemlje.

Ugovor Ujedinjenih nacija o svemiru iz 1967. zabranjuje da bilo koja nacija polaže vlasničko pravo na Mjesec, ali ne postoje odredbe koje bi zaustavile komercijalno poslovanje.

Napori pod vodstvom Sjedinjenih Država da se uspostavi skup načela za istraživanje Mjeseca i korištenje njegovih resursa, Artemis Accords, imaju 27 potpisnika. Kina i Rusija nisu potpisnice.

Svemirska trka ili 'zlatna groznica'?

Iskušenje da se novi pohodi u svemir posmatraju iz istorijske perspektive svemirske trke iz perioda Hladng rata kao modela je razumljivo, ali sve dok se istorija preslikava na trenutne događaje, to možda nije najbolji način, smatra Cathleen Lewis, kustosica za svemirski program muzeja Smithsonian, kako prenosi portal Popular Science.

"Po mom mišljenju, ovo nije nova trka", kaže ona. "Ako želite da se porede istorijski događaji, ovo je više zlatna groznica."

Uspješno okončan prvi turistički let u svemir Virgin Galactica

NASA očekuje da će ljudi živjeti na Mjesecu ovog desetljeća

Ali, danas više država, ili čak privatnih kompanija, ima kapacitete i tehnologiju da pošalje letjelicu na Mjesec.

Nastala je gužva u svemiru, sateliti koji opslužuju ekonomiju na Zemlji, prenose komunikacije, daju signale i nadgledaju vodu koja se koristi u poljoprivredi i druge resurse na pleneti.

Cilj odlaska u svemir više nije ostvarivanje tehnološke nadmoći. Umjesto toga, države žure da razviju postojeće tehnologije koje postaju preduslov za ekonomsku nezavisnost i blagostanje.