Od fašističkog logora do zatvora '90-ih: Zlokobna Crna kuća u srednjoj Bosni

Hiljade Jevreja i drugih koje je progonila fašistička vlast, našli su se u ljeto 1941. zatvoreni u kući zlokobnog naziva u srednjoj Bosni, prije nego što su premješteni u Jasenovac i ostale logore smrti.

Baraka poznata kao Crna kuća, nekima od njih bila je i posljednja stanica, a gotovo stotinu logoraša ubijeno je u pobuni, samo za jednu noć.

Izgrađena u selu Kruščica, nadomak Viteza, Crna kuća bila je prvi koncentracioni logor koji su u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hercegovini formirale snage tzv. Nezavisne države Hrvatske.

Pet decenija poslije, ta dvospratnica je ponovo postala zatvor u kome su tokom ratnih devedesetih u BiH zatvarani i mučeni civili i ratni zarobljenici.

Nakon jezive ratne prošlosti, danas ima status nacionalnog spomenika BiH, ali je potpuno zapuštena i prijeti joj urušavanje.

Pobuna logoraša?U blizini željezničke pruge, zatvor u Kruščici otvoren je krajem 1940. u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a služio je za zatvaranje protivnika tadašnjeg sistema.

U to vrijeme, uprava zatvora bila je smještena u drugoj, manjoj zgradi, a uvjeti života u kući su u dostupnoj literaturi opisani "više kao odmaralište, nego kao zatvor".

Proglašavanjem NDH u aprilu 1941. lokacija postaje atraktivna ustašama za otvaranje sabirnog centra, iz koga su zatvorenike slali u druge logore poput Jasenovca.

Logor u Kruščici formiran je u julu 1941. godine, na inicijativu Maksima Luburića, ustaškog oficira odgovornog za upravljanje logorima u tzv. NDH.

Goldstein o 80 godina NDH: Ustaše nisu nikakvi predstavnici hrvatskog narodaPrvi zatvorenici Crne kuće bili su srpski stanovnici s Pala, njih oko 75, koji su dovedeni sa zadatkom da obnove kamp i podignu barake za buduće logoraše te postave ogradu.

U idućim mjesecima dovođeni su uhapšeni Jevreji, Srbi i Romi iz svih dijelova BiH, ali i zatvorenici iz rasformiranih logora sa otoka i gradova u Hrvatskoj.

Sredinom septembra u logoru je bilo oko 1.500 logoraša iz Sarajeva, Zenice, Travnika, Višegrada Foče, ali i drugih gradova.

Logoraši su zatvarani u drvene barake, mučeni i izgladnjivani, a u dostupnoj pisanoj građi spominje se da je među njima bilo djece i žena.

Igor Kožemjakin, iz Jevrejske zajednice u BiH, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) da o Crnoj kući nema mnogo pouzdanih podataka, ali je poznato da je bila neka vrsta sabirnog logora.

U vrijeme kada je bila logor, u dostupnoj literaturi nije opisana kao Crna kuća, nego je taj epitet dobila kasnije zbog svoje mračne prošlosti.

"Od mještana sam čuo priče da je bilo i ljudi iz Kruščice koji su pokušavali da dostave hranu i vodu tim zatočenicima. Sami bi padali u nemilost ustaša koji su onda i njih tukli, jer su pokušavali da pomognu zatočenicima", kaže on.

Najveći broj logoraša u Kruščici poginuo je u pobuni zatvorenika u augustu 1941.

Planirajući bijeg, zatvorenici su se noći 7. augusta, našli usred pobune koja je ugušena, ostavljajući iza sebe 98 žrtava.

Čuvari u logoru bacili su njihova tijela u obližnju jamu, predviđenu za krečanu, a 30-ak godina poslije podignuta je spomen-ploča sa ispisanim imenima žrtava fašizma.

U dvije grupe, ukupno oko 1.000 Jevreja iz Sarajeva dovedeno je u Kruščicu u septembru 1941., a među njima je bilo žena i djece, piše u publikaciji "Stradanje Jevreja BiH tokom Holokausta", autorice Sabine Sunašić Galijatović.

Dovezeni su u stočnim vagonima i zatvoreni u logor koji se sastojao od tri drvene barake, pokrivenih daskama i okružene bodljikavom žicom.

Žene i djeca odvojeni su od muškaraca, a u Kruščici su ostali do 28. septembra 1941., kada su muškarci odvedeni u logor Jasenovac, a žene i djeca su dva dana kasnije u Loborgrad u Hrvatskoj, navodi se u publikaciji.

Nagli porast broj logoraša zabrinuo je tadašnje ustaške vlasti u Travniku. Iskrsli su problemi njihovog smještaja i ishrane, pa da bi ih ublažili iznurivali su zatvorenike glađu i teškim fizičkim radom, a zatim ih ubijali, navodi se u knjizi "Travnik u NOR-u", autora Ćamila Kazazovića.

Također, spominje se izvještaj koji je župan Nikola Tusun poslao zvaničniku NDH Eugenu Didi Kvaterniku 19. septembra 1941., u kome upozorava da u koncentracionom logoru u Kruščici ima ukupno 1.539 osoba, nešto Srba, a većinom Jevreja i djece.

U pismu se navodi da je logor krcat, nakon čega iz Zagreba stiže naređenje da se svi Jevreji iz Kruščice prebace u Jasenovac, a logor je zatvoren krajem oktobra 1941. godine.

Mjesto mučenja i u ratu '90-ihNakon Drugog svjetskog rata, 1972. otvoren je memorijalni kompleks posvećen žrtvama fašizma. U njegovom sastavu je jedna preostala baraka, spomen-ploča žrtvama i skulptura iza koje je masovna grobnica.

No, izbijanjem rata u BiH '90-ih godina prošlog stoljeća Crna kuća je ponovno postala zatvor.

Tokom sukoba koji se na tom području vodio između Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane, u kući su 1993. zatvarani hrvatski civili i ratni zarobljenici.

Jedna osoba je odvedena iz logora i ubijena, a zatvorom su upravljale jedinice u sastavu Armije RBiH.

Za zločine u Crnoj kući, Sud BiH je 2019. osudio pripadnike Armije RBiH Mineta Akeljića, Šabana Haskića, Senada Biala i Hazima Patkovića na ukupno 27 godina zatvora.

Optužnica ih je teretila da su u ljeto 1993. u Crnoj kući držali zatočeno 11 hrvatskih civila koji su bili izvođeni na prve linije gdje su bili podvrgnuti unakrsnoj vatri, a neki su bili opasani eksplozivom.

Također, zarobljenici su bili fizički zlostavljani, te primoravani da se međusobno tuku palicama.

Nacionalni spomenik u ruševinamaMemorijalni kompleks žrtvama fašističkog terora Crna kuća proglašen je 2014. godine nacionalnim spomenikom BiH.

Osim Crne kuće, u njegovom sastavu su spomen ploče, te bronzana skulptura koja prikazuje tri figure kao simbol patnje i pobjede. Iza skulpture je masovna grobnica sa posmrtnim ostacima logoraša.

U čast žrtvama, u blizini masovne grobnice postavljen je zid s mramornom pločom na kojoj su uklesani stihovi iz poeme "Jama" Ivana Gorana Kovačića.

Unatoč tome što bi trebali uživati najviši stepen zaštite, kompleks je zapušten, a kući prijeti urušavanje.

U odluci i proglašenju nacionalnim spomenikom predviđeno je da Crna kuća bude pretvorena u muzej u kome će biti prezentirana povijest koncentracionog logora, ali to do danas nije urađeno.

Bećir Varupa, iz Udruženja antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata Vitez, kaže da članovi tog udruženja pokušavaju spriječiti propadanje, ali da općinska vlast nije zainteresirana.

"U bivšem sistemu tu su bile igranke, sastanci, mitinzi. To mi antifašisti sad malo čistimo, deveramo koliko možemo. Ostali, niko ništa. Općina za to nije zainteresirana i kuća propada", kazao je Varupa za RSE.

Jedan od razloga vidi i u činjenici da je Vitez decenijama nakon rata opterećen nacionalnim podjelama, pa je i Kruščica, u kojoj je bivši logor, podijeljena imaginarnom linijom na bošnjački i hrvatski dio sela.

"Općina je podijeljena na dva dijela. Tako jedni kažu da je to na području bošnjačkog područja i da ih to ne interesuje. Da je jedinstvena, ne bi bilo tako", ističe on.

Urušenih zidova i stropova, desetak prostorija u Crnoj kući godinama predstavljaju mjesto okupljanja mladih, o čemu govore i grafiti koji su iza njih ostali na oronulim zidovima.

Zbog potencijalne opasnosti od obrušavanja, Udruženje je na ulazu u Crnu kuću postavilo tablu s natpisom o zabranjenom pristupu. Prošle godine iniciralo je i sastanak s općinskom vlasti, ali nakon toga nije bilo konkretnih pomaka.

Kožemjakin iz Jevrejske zajednice BiH kaže da su Crnu kuću proteklih godina posjećivali učenici programa za suočavanje s prošlošću i učenje o mjestima stradanja, ali da je očigledno da ona propada, jer nema adekvatne brige.

"Lokalna zajednica treba nekako da preuzme brigu, da iskoristi taj prostor za mjesto na koje bi dolazila djeca na edukaciju kao što je nekad bilo. Da uče o mjestima stradanja i izvuku neke lekcije kako se zlo ne bi ponavljalo u budućnosti", kazao je.

Da je ovaj nacionalni spomenik gotovo potpuno zaboravljen, koji tek rijetki posjećuju, svjedoče i uvenuli vijenci i buketi postavljeni ispred spomenika žrtvama.

Općina Vitez nije konkretno odgovorila na pitanje RSE zbog čega je ovaj nacionalni spomenik u lošem stanju. U dostavljenom dopisu su citirani dijelovi propisa koji govore o tome da su viši nivoi vlasti odgovorni za osiguravanje novca za zaštitu, uz zaključak da Općina ne može financirati te aktivnosti.