Ustavni sud uvodi privremenu mjeru na dekret predsjednice Kosova o raspuštanju Skupštine

Ustavni sud je uveo privremenu mjeru do 31. marta na dekret predsjednice Vjose Osmani o raspuštanju Skupštine Kosova.

Sud je naveo da je odluka donesena po službenoj dužnosti i da njome zabranjuje predsjednici Osmani bilo kakvo djelovanje u vezi s dekretom od 6. marta, kao i Skupštini Kosova bilo kakvo postupanje sve dok je privremena mjera na snazi.

Sud je saopštio da mjera ostaje na snazi do donošenja konačne odluke u ovom predmetu i da je uvedena "radi sprječavanja nanošenja nepopravljive štete ustavnom poretku Kosova i demokratskom funkcionisanju ključnih institucija u zemlji".

To znači da Osmani ne može raspisati datum novih izbora dok je mjera na snazi, budući da je ona raspustila Skupštinu dekretom koji je vladajuća stranka premijera Albina Kurtija, pokret Samoopredjeljenje, osporila pred Ustavnim sudom.

Na sjednici održanoj 5. marta, vladajuća stranka predstavila je dva kandidata za predsjednika: Glauka Konjufcu i Fatmire Kollčaku‑Muljaža, nakon što prethodni razgovori između Kurtija i dvije glavne opozicione partije – Demokratske partije Kosova i Demokratskog saveza Kosova – o zajedničkom, konsenzualnom kandidatu nisu dali rezultat.

Sjednica je prekinuta zbog nedostatka kvoruma, jer su je opozicione partije napustile.

Neki pravnici tumače da Skupština mora izabrati predsjednika u roku od 60 dana od početka sjednice namijenjene izboru predsjednika.

Bivši predsjednik Ustavnog suda, Enver Hasani, rekao je za Radio Slobodna Evropa 6. marta da je dekret predsjednice Kosova bio "neustavan".

Prema njegovim riječima, Osmani nije imala pravo raspustiti Skupštinu, a poslanici imaju rok od 60 dana, počevši od 5. marta, da izaberu predsjednika.

Predsjednik Kosova bira se dvotrećinskom većinom u prva dva kruga ili sa 61 glasom u trećem krugu, ali je potrebno da u sali bude prisutno 80 poslanika kako bi se sjednica mogla održati.

Za opozicione partije, dvije ličnosti koje je predstavila vladajuća stranka bile su neprihvatljive, pa su insistirale na političkom sporazumu ili na kandidatu oko kojeg bi se postigao konsenzus.

Sama Osmani je ciljala i drugi mandat, ali je niko nije predložio. Za vladajuću stranku, ona nije imala potrebnu podršku, dok su druge partije smatrale da ona ne predstavlja jedinstvo koje se očekuje od predsjednika države.