Škval: podvodna raketa obavijena mjehurom plina

Unatoč tehnološkim otkrićima u konvencionalnom ratovanju, torpedni napadi podmornica ostali su glavna prijetnja za brodove i posadu u drugoj polovici 20. stoljeća.

Naoružane prvenstveno torpedima, podmornice su morale neotkrivene doći na udaljenost za napad. Ipak nove tehnološke mogućnosti, koje su razrađene protiv podmornica i torpeda, pomogle su neprijatelju – brodovima na površini i drugim podmornicama – da se puno učinkovitije nose s prijetnjama koje su dolazile odozdo.

„Pancir“ dobiva hipersonične rakete Protuavionski raketno-topovski sustav Pancir-S1, koji posjeduje ruska vojska i vojske cijelog niza drugih zemalja, uskoro će biti značajno modificiran.

Budući da su sovjetske podmornice iz 1960-ih i 1970-ih bile inferiornije u odnosu na američke modele po svojem emitiranju buke, moskovski inženjeri gledali su kako da razrade novi revolucionarni dizajn oružja kako bi ruske podmornice mogle parirati američkim. Tako se Škval, koji se desetljećima razrađivao, konačno počeo upotrebljavati 1977. 

Sa svojom brzinom od 200 čvorova, kojoj još uvijek nitko ne može parirati (iako je 2005. Njemačka izjavila da je proizvela torpedo Barakuda koji ima otprilike istu brzinu, a Iran u svibnju 2014. da posjeduje podvodne rakete takve brzine), Škval je bio dvostruko brži od tradicionalnih torpeda koji ostaju glavno naoružanje podmornica u svjetskim flotama. 

Ta brzina postignuta je zahvaljujući raketnom motoru i primjeni superkavitacije. Nos torpeda stvara pri velikim brzinama plinske mjehuriće oko cijele svoje površine kako bi se smanjilo trenje u vodi. Na taj način torpedo ne „pliva“, već „leti“ – obavijen mjehurom plina, a za pogon koristi raketni motor.

Nakon što je torpedo lansiran iz cijevi, njegov programirani autopilot koristi rakete čvrstog goriva kako bi postigao potrebni smjer i dubinu tijekom stvaranja plinskog mjehura.

Kad početni motor ostane bez goriva, izbaci se stražnji dio torpeda, a pokreće se glavni motor na bazi hidroreaktivnog litija.   

Morska voda prolazi sad kroz rupu u nosu, omogućujući torpedu, čiji je vrh samo u kontaktu s vodom, da postigne najveću brzinu za 15 km.  

Iako superkavitacija onemogućava učinkovito korištenje sustava vođenja za oružje, njezina eksplozivna snaga to itekako nadoknađuje. Nuklearna eksplozija snage 150 kilotona može uništiti neprijateljsku podmornicu ili brod na površini unutar radijusa od jednog kilometra. 

Grafikon: Nuklearna podmornica projekta 885 „Jasen”

Škval, koji se nalazio na većini sovjetskih nuklearnih podmornica, smatrao se jednako učinkovit – i u fazi napada, i kao obrambeno oružje u slučaju neprijateljskog napada podmornica.

Sa svojom brzinom od 6km u minuti Škval je mogao osujetiti sve neprijateljske planove: dok su američke podmornice imale prednost, zahvaljujući svojoj stealth tehnologiji (mala radarska vidljivost), kad su se približavale i zadavale prvi udarac, visokobrzinski torpedo mogao se ispucati prije nego što se donese odluka o povlačenju. Dakle, dok podmornica koja bježi ne može izračunati smjernice za torpedo koji je već u vodi, vatrena moć Škvala može osigurati razarajući kontra-napad. Ovo jedinstveno oružje omogućilo je sovjetskoj mornarici da nadoknadi zaostatak, zbog slabije stealth tehnologije, za američkom. Taj zaostatak eliminiran je naposljetku u devedesetim godinama.  

Za Škval je saznao svijet u špijunskom slučaju 2000., kad je bivši američki časnik mornarice Edmond Pope ispitan i osuđen u Rusiji zbog pokušaja dobivanja tajnih podataka o oružju.