'Pridošlice', jedan od pet najvažnijih južnoslavenskih romana 20. stoljeća
SUBOTNJA MATINEJA - To da je Alfa lani objavila kapitalni Kovačičev roman najveća je tajna hrvatske kulture. Knjige nema u knjižarama, nema je u novinskim najavama, niti u preporukama za ljeto
S jednim od nesumnjivo najvažnijih proznih djela prevedenih na hrvatski u proteklih deset godina i najvažnijim romanom ikad prevedenim sa slovenskog jedan je veliki problem: nemamo pojma da je objavljen! Slučajno je to saznao i ovaj čitatelj, koji je o izlascima proznih i pjesničkih knjiga u Hrvatskoj vjerojatno bolje obaviješten nego što su to i njihovi nakladnici, a osim njega, čitatelja, u tajanstvo rečene objave jamačno je upućen još samo prevoditelj Božidar Brezinščak Bagola. Vjerojatno se još od Božje objave nije dogodilo da tako malo ljudi bude upućeno u izlazak neke knjige.
No, tu ne stajemo s problemima. Kao ni u slučaju romana “Kristalno vrijeme”, tiskanog u Meandru, tako ni roman “Pridošlice”, što ga je u dva toma objavila Alfa, prijevod nije doživio ni elementarnu lekturu, nego je, čini se, objavljen onako kako ga je prevoditelj predao nakladniku. Kako su gospoda Branko Čegec i Božidar Petrač ikonične figure dva politička pola hrvatske kulture i književnosti, Čegec bivši lijevi doministar kulture, Petrač desno sve i svašta, ovo je zapravo sjajna potvrda koliko je i u jednih i u drugih poštovanje prema književnosti, književnome tekstu i autoru čije djelo objavljuju. Nije riječ o troškovima: Meandar je knjigu objavio uz potporu međunarodne literarne mreže Traduki, dok se Alfa financijski potpomogla preko Javne agencije za knjigu Republike Slovenije i preko Trubarjevog sklada.
Svaki pisac ili prevoditelj prepoznaje se i po pogreškama, koje opsesivno ponavlja iz stranice u stranicu, iz teksta u tekst, iz knjiga u knjigu. Lektorski posao se, pored ostaloga, sastoji u ispravljanju takvih pogrešaka te oslobađanja buduće knjige od takvoga nepotrebnog i neželjenog autorskog pečata. Božidar Brezinščak Bagola grešan je i pogrešljiv kao i svaki drugi pisac i prevoditelj. Njegovu opsesivnu pogrešku (ili pogreške) ne kanimo bez velike potrebe odavati, jer se ona (ili one) ne tiče njegova prijevoda, nego uređivanja knjige i odnosa nakladnika prema njoj.
“Pridošlice” su trodijelni prozni tekst od oko tisuću i sto stranica, što ga je Lojze Kovačič pisao između 1982. i 1985. Tema je, kao i u većini njegovih proznih, fikcionalno-nonfikcionalnih knjiga ista, autobiografska. Jednu istu priču on pripovijeda po nekoliko puta, na vrlo sličan način, ali u različitim kontekstima. Motiv ovih ponavljanja je intimni i književni: kao da u Kovačiču njegov život dorasta do književnosti, i kao da to dorastanje traje sve do smrti. A život, to je ono što mu se dogodilo do navršene dvadesete.
Sve dalje je pokušaj interpretacije, suživljavanja i uživljavanja u identitete, osobne, porodične, nacionalne. Identiteti Lojzeta Kovačiča jedna su od najkompleksnijih tema slovenske, južnoslavenskih, a sve više i europskih i svjetskih književnosti, budući da Kovačič konačno biva prevođen, te je u izdanju njujorškog nakladnika Archipelago, pod naslovom “Newcomers”, 2016. objavljen prvi tom “Pridošlica”, i to uz neobično tačan i ispravan prateći apel: “Lojze Kovačič, the Greatest Undiscovered Cosmopolitan Writer of the South Slavs”.
U tom prvom tomu pisac se, uz manje vremenske ekskurse, bavi razdobljem od 1938, kada je kao desetogodišnjak zajedno s obitelji protjeran iz Švicarske, do 1945. i ulaska partizana u Ljubljanu. Striktno govoreći, riječ je o autobiografskom i prividno nonfikcionalnom tekstu, kojeg bi se poneki u razvoju zaostali čistunac odvažio tretirati kao memoarsku prozu ili, ne daj Bože, publicistiku. Ali kako je tekst stiliziran u vrhunsku umjetničku prozu, činjenica neizmišljanja i neimaginiranja, te prenošenja i prepisivanja iz vlastite memorije i iz onoga što je kao dječak preživio i osjećao, ne može određivati ni vrstu, ni žanr Kovačičevih “Pridošlica”.
One jesu roman, jer su stilizirane i ispripovijedane na način romana, i jesu fikcija, jer su, upravo takvom stilizacijom, stvarni likovi pretvoreni u fikcionalne. Između pisca koji piše knjigu i pripovjedača kroz kojeg u knjizi pripovijeda postoji jasna razlika; ta razlika u ovom slučaju fikciju čini fikcijom. “Pridošlice” su pisane tridesetak godina prije Knausgaardove “Moje borbe”, ali ima neke više pravde u činjenici da Archipelago objavljuje američka izdanja obojice pisaca. Uzbudljivo je i izazovno čitati ih u zajedničkom kontekstu, premda potječu iz različitih kultura, a Kovačičeva sudbina temeljito se razlikuje od Knausgaardova života (Knausgaard još uvijek ima tek život, ali ne i sudbinu).
Razlozi za protjerivanje obitelji čiji se otac doselio u Švicarsku tridesetak godina ranije, a mati je rođena Njemica, tiče se povijesti i povijesnog trenutka: te su godine, u osvit Drugoga svjetskog rata, Švicarci iz svoje zemlje protjerali sve koji nisu bili njihovi državljani. Sljedeće protjerivanje događa se sedam godina kasnije: godina je 1945. i vlasti nove Jugoslavije protjeruju iz zemlje sve Nijemce, pogotovu ako su surađivali s okupatorom. Ovo će pogoditi mater i sestru glavnoga junaka - tojest, samoga pisca - dok će njega, o čemu već čitamo u drugom tomu - spasiti slučajnost.
Naime, otac njegova najboljeg prijatelja je na visokom položaju u slovenskoj vlasti, predsjednik je Prezidija Narodne Republike Slovenije. Kovačič ga ne spominje po imenu, ali mi znamo da je to Josip Vidmar. Krležin prijatelj, esejist, kazališni kritičar i dramaturg, taman da ništa u životu nije napisao i da je po svemu drugom bio beznačajan - kao što beznačajan nipošto nije - pred poviješću slovenske kulture i književnosti morao bi po dobru biti upamćen kao onaj koji je, makar i nehotice, za tu kulturu i književnost sačuvao Lojzeta Kovačiča.
Da nije bilo Vidmara, sedamnaestogodišnji bi se dječak zatekao u izbjeglištvu u Austriji, i sav bi mu život protekao mimo Slovenije, a vrlo vjerojatno i mimo književnosti. U to vrijeme, godine 1945, on već pomalo piše - preko toga se i upoznaje s mlađim Vidmarom - ali još uvijek nije do kraja siguran u slovenskom jeziku. Njemački mu je i materinji, i očinji, te ga kroz sve godine njegova prijeratnog i ratnog progonstva podbadaju da u slovenskom brka padeže i da ga govori s nekim smiješnim i ružnim švajcerskim naglaskom. To je jedna od gotovo usputnih tema prvoga toma: muka sa slovenščinom i tiha, potmula mržnja prema tom drugom jeziku, s kojim su započele Lojzetove životne muke i nevolje. Bern, Švicarska, rano djetinjstvo, to su bila vremena idile i života u raju. Njemački je njemu jezik raja.
Majka slovenski nije naučila. Skoro ni riječi u svih sedam godina života, najprije u nekoj strašnoj sirotinji, na selu kod Novoga Mesta, a onda u Ljubljani, u nekoj vrsti poluizolacije, i među njemački govorećim svijetom. Ljubljana je, kao i svaki naš grad, vazda bila spremna i za jedan i za drugi ishod. Da je četrdeset i peta okrenula na drugu stranu, svi bi bili Nijemci i čitav bi grad govorio njemački. Ovako, manjina je bila dužna platiti prevrtljivost većine. Iako su i dalje živjeli kao sirotinja, Kovačičima je za vrijeme okupacije bilo bolje. Funkcionirao je očev krznarski obrt, sve dok 1944. stari nije umro. Pravi se pakao otvara u danima oslobođenja. Tih stotinjak stranica Kovačičeve 1945. jedinstvene su po temi i ugođaju ne samo u južnoslavenskoj, nego, čini mi se, i u cjelokupnoj europskoj književnosti.
Doživljen i napisan iz perspektive poraženih, događaj oslobođenja pred čitateljevim se očima prikazuje kao jedna od najstrašnijih slika čovjekova stradanja koju je vidio naš vijek. Između Židova koji bi se jednoga jutra probudio u travanjskom Zagrebu 1941. i obitelji Kovačič u Ljubljani 1945. kao da razlike nema. Ili je razlika samo u povijesno-političkom i ideološkom predznaku stradanja te, u sasvim maloj mjeri, u stepenu prethodne krivnje. Mati, koja po Ljubljani što upravo slavi oslobođenje prolazi praveći se da je gluhonijema, jer je, čini im se, više neće biti čuje li svijet ijednu riječ iz njezinih usta, budući da je svaka riječ koju ona može izgovoriti njemačka, kriva je samo po tome što je prethodno bila samo Njemica. Već pokojni otac bio je krivlji, čak je i Lojze bio krivlji, obojica su nasitno, i u skladu s prilikama, kolaborirali. Ona nije. Njezina kolaboracija nije bila izabrana, nego je bila identitetna. Je li to moguće?
“Pridošlice” ili u originalu “Prišleki” roman je koji čeka čitatelje istočno od Sutle i koji će, u to nema baš nikakve sumnje, snažno obilježiti ne samo buduće južnoslavenske književnosti, nego naš doživljaj povijesti i drugoga u povijesti. Makar taj drugi bio i predestinirani neprijatelj. Uz “Travničku hroniku”, “Kiklopa” i Zimsko ljetovanje”, ovo je najvažniji roman našega dvadesetog stoljeća. Zahvalni smo prevoditelju Božidaru Brezinščaku Bagoli što ga imamo i na hrvatskom, a on će, nadajmo se, dočekati i neko buduće izdanje koje će biti dostojnije velikog posla koji je obavio.