PIŠE JELENA VELJAČA Jer je i to poruka. Svim muškarcima, a posebno onima na poziciji moći, a to je veliki dio istog skupa: ovako se tretiraju žene.
DEADLINE JELENE VELJAČE - Važan se povijesni dan za borbu za prava žrtava obiteljskog nasilja, ženska prava, i ljudska prava općenito desio prošli tjedan. Nevjerojatno je osnažujuće bilo biti dio tog trenutka.
Važan se povijesni dan za borbu za prava žrtava obiteljskog nasilja, ženska prava, i ljudska prava općenito desio prošli tjedan. Nevjerojatno je osnažujuće bilo biti dio tog trenutka.
Mnogo toga se tijekom proteklih nekoliko mjeseci napisalo o tome zašto je za društvo kao takvo izuzetno važno da se počne vjerovati žrtvama, zašto je važno da se promijeni način izvještavanja o obiteljskom nasilju, zašto je važno da se zakonska regulativa formira na način koji će i žrtvama obiteljskog nasilja, ali i počiniteljima slati jasnu poruku o tome što ova država misli o nasilju u obitelji i kako smatra da se ono treba sankcionirati.
Ova naša borba, koja je, zahvaljujući nevjerojatnom spletu okolnosti, postala zajednička gotovo svima, bez obzira na ideološku pripadnost i druge životne stavove, postala je, baš zato što je od samog starta bila unisona, homogena i iskrena, bez ikakve skrivene namjere, i simbolom onog što demokratsko društvo može i treba biti, i naznaka definicije točne uloge građana i građanki jedne demokratske države.
A ta je uloga aktivna, ona prema kojoj se politička elita odnosi s poštovanjem. No bilo je nevjerojatno osnažujuće svjedočiti još jednoj promjeni prošli tjedan. Desilo se to s nevjerojatnom lakoćom, a ja sam se svejedno osjećala kao da sam prvi put duboko udahnula britak zdravi planinski zrak nakon teške upale pluća.
Kao da su mi pluća nakon tuberkuloze povratila svoju snagu, ali me svejedno svaki jači udah podsjeća na to da sam bila bolesna, ozbiljno bolesna, i, a ovo je najgore, pomirena s tim da sam bolesna; i ne samo ja, već i svi oko mene.
Ima naime tih kroničnih bolesti koje nisu organske, koje nisu fizičke, i koje ne liječi medicina: a jedna od njih je i pristajanje, rođenjem, na submisivnu poziciju zbog koje ti čak i na fakultetu govore “dušo, odlični ste”, posve nesvjesni da je to seksizam i da uloga moći koju profesor (slobodno umetnite bilo koju rukovodeću poziciju) ima obavezuje.
Ima tih stanja kojih nisi ni svjesna, jer si odgajana u duhu pseudoravnopravnosti: ponosiš se time da je tvom ocu posve svejedno jesi li ti bila kći ili sin (kao da je to nešto na čemu se njemu ili vama treba posebno kongratulirati), imala si jednako pravo ili obavezu upisati višu školu kao i svaka druga osoba s tvojim akademskim dosegom, rodu unatoč, kao da je “unatoč” normalan prijedlog koji dolazi uz tvoj uspjeh.
I kad uspiješ, unatoč i usprkos, susretneš se s muškarcima na poziciji moći, koji su jednostavno svugdje, koliko god mi šutjeli o tome. Oni su šefovi, direktori, voditelji, profesori, oni vam daju poslove, i oni dobri, oni ne aludiraju na seksualne odnose unutar akademskih ili profesionalnih zajednica u kojima su na poziciji moći. (A ima i onih loših).
Pa kad sam se na sastanku prošli tjedan, u društvu mnogih žena, od kojih se veliki dio bavi pitanjem ženskih (ljudskih) prava cijelu svoju karijeru, našla, nenadano (jer sam navikla, bez gorčine čak, na suprotno), u situaciji da muškarci u ozbiljnoj poziciji moći (ministar pravosuđa i predsjednik Vlade) slušaju te žene, slušaju mlade žene, slušaju žene bez političkog pedigrea i političke ambicije, slušaju pozorno, slušaju iskreno, slušaju s poštovanjem, odjednom, dok su pravnici pratili jezik kroz koji se ja mogu probiti shvaćanjem, ali za manipulaciju istim nemam znanja (pravo je ozbiljna matematika), odjednom sam shvatila da se ne događa samo povijesni trenutak za žrtve seksualnih napada unutar obitelji (sigurno ste čuli da je predloženo da seksualni odnos bez pristanka nestaje i postaje – ono što i jest - silovanje), već i za sve žene u ovom društvenom i javnom prostoru.
Ne samo da nas se čulo, ne samo da nam se repliciralo bez ironije, ne samo da je na naš poziv na razgovor odgovoreno, već smo tu, pola godine kasnije, u novouređenoj dvorani u Vladi, i doista mijenjamo povijest zakona. To su, dakako, izborile radne skupine: ali na tren sam se izvukla izvan tog iskustva, i ponosa što je inicijativa #spasime bila dio promjene, i vidjela ono što je novo, ono što šalje jednako snažnu poruku - način reakcije muškaraca na poziciji moći. Ne znam zašto sam navikla na ironiju, na podsmijeh - čak i ako su se događale, ne bi mi trebale biti normalne.
Ne znam kad sam i kako i zašto pristala konstantno uvjeravati nekoga da nisam glupa, površna, frivolna i zla. Danas mi je neugodno zbog svih tekstova koje sam napisala o tome kako ženske teme nisu lake, kako su, paradoksalno, izuzetno teške i često tragične. I kako imamo pravo voljeti lijepe stvari i kako to ne znači da ne možemo voljeti svoj posao i dobro ga raditi i razumjeti svijet jednako kao bilo koja osoba pored nas, pa bila ona i muška.
To je prava poruka: ta vrsta komunikacije, ravnopravne, suštinski ravnopravne, zainteresirane, otvorene, na koju žene nisu navikle. Jer ispod je uvijek nešto, i naučili su nas da pazimo: gdje stojimo (odmah kraj vozača u tramvaju), kako stojimo (neizazovno) i koji.su.pravi.motivi: je l’ to “casting couch”, ili PR potez. Hoće li me shvatiti ozbiljno, hoće li me jednako platiti, hoće li moj rodiljni loše utjecati na moje šanse za posao, hoće li me moj izgled odrediti, i kako?
Pozitivno ili negativno? Hoće li me predsjednik/producent/direktor pogledati kao da sam manje važna, jer hormoni/neuroza/majčinstvo/boja kose?
Nevjerojatno je, doista, biti svjedokinjom trenutka u kojem se mijenja način na koji se doživljava nasilje nad ženama. Ali, nevjerojatno je, i tek osviješteno, da se nalazimo i u povijesnom trenutku da se bar jednom, bar jedna od nas, javno, nije morala boriti, braniti, tući, svađati, ostaviti zdravlje na putu, ne do svog cilja nego samo do ravnopravne pozicije u razgovoru. Zašto je javno važno?
Jer je i to poruka. Svim muškarcima, a posebno onima na poziciji moći, a to je veliki dio istog skupa: ovako se tretiraju žene.