Pitome građanske obitelji iz čijih se tihih čežnji rađao antisemitizam

SUBOTNJA MATINEJA - Za mnoge među nama koji smo išli u tu školu od svih je kolektivnih identiteta, u rasponu od porodice do naroda, i od krvne grupe i rhesus-faktora do boje kože, dužine bedrene kosti i rase, najvažniji, ili jedini zbilja važan, identitet gimnazije i razreda u toj gimnaziji. Dvoje ljudi o kojima je ovdje riječ druga su generacija usmjerenog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, i pripadaju razredu usmjerenja grčki-latinski. Onaj koji o njima piše prva je generacija, kulturološko usmjerenje. Njihov razred se, kao i svi naši razredi, zahvaljujući ratu, povijesnoj dinamici i onoj najuzbudljivijoj i literarno najizazovnijoj dinamici privatnih života, rasuo po svijetu, ali je razredna jezgra, ono što je bilo zapravo najpametnije, najdarovitije i emocionalno najčvršće, koju čini desetak onih djevojčica i dječaka, ostala trajno povezana, čvršće od obitelji i od masonske lože. Oni jedni drugima čine životni ambijent, koji transcendira prostorne i vremenske razdvojenosti, zajedničku vjeru i uzdanje, zrcala u kojima se ogledaju i kojima mjere vlastite živote. Gimnazija na kraju i jest drukčija škola, u gimnazista se zarediš, to je nešto što ne biva samo četiri godine, nego traje za cijeli život, upravo zato što ponekad stvori jedinu prihvatljivu formu našega mi. Svako drugo zajedništvo kad tad završi u Bože sačuvaj: od porodice, preko političke stranke, do vjere i naroda.

Za mnoge među nama koji smo išli u tu školu od svih je kolektivnih identiteta, u rasponu od porodice do naroda, i od krvne grupe i rhesus-faktora do boje kože, dužine bedrene kosti i rase, najvažniji, ili jedini zbilja važan, identitet gimnazije i razreda u toj gimnaziji. Dvoje ljudi o kojima je ovdje riječ druga su generacija usmjerenog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, i pripadaju razredu usmjerenja grčki-latinski. Onaj koji o njima piše prva je generacija, kulturološko usmjerenje. Njihov razred se, kao i svi naši razredi, zahvaljujući ratu, povijesnoj dinamici i onoj najuzbudljivijoj i literarno najizazovnijoj dinamici privatnih života, rasuo po svijetu, ali je razredna jezgra, ono što je bilo zapravo najpametnije, najdarovitije i emocionalno najčvršće, koju čini desetak onih djevojčica i dječaka, ostala trajno povezana, čvršće od obitelji i od masonske lože. Oni jedni drugima čine životni ambijent, koji transcendira prostorne i vremenske razdvojenosti, zajedničku vjeru i uzdanje, zrcala u kojima se ogledaju i kojima mjere vlastite živote. Gimnazija na kraju i jest drukčija škola, u gimnazista se zarediš, to je nešto što ne biva samo četiri godine, nego traje za cijeli život, upravo zato što ponekad stvori jedinu prihvatljivu formu našega mi. Svako drugo zajedništvo kad tad završi u Bože sačuvaj: od porodice, preko političke stranke, do vjere i naroda.

On je po majci i po fragmentima djetinjstva iz Koprivnice, a u Zagrebu radi kao odvjetnik. Ona je američka profesorica njemačkog jezika i književnosti, živi u Philadelphiji. U Zagrebu su zajedno osnovali izdavačku kuću i nazvali je Gymnasium. Starodrevni su, zainteresirani čitatelji, kojima jezik, sustav vrijednosti i imaginacija u najvećoj mjeri potječu iz lijepe književnosti pa bi, bez egzistencijalnih i materijalnih interesa, da objavljuju knjige koje su im osobno važne i koje predstavljaju neku njihovu intelektualnu i emocionalnu osobnu iskaznicu. Knjige preko kojih se iskazuju. Poznajem ih skoro četrdeset godina, i dijelimo onu zajedničku povijest koja je, između ostaloga, što je meni posebno važno, ispunjena elementima infantilnoga srama. Rasli smo zajedno, a rast je za svako sebe svjesno čeljade uglavnom proces blamiranja. On je Nedim Tanović, ona Gordana-Dana Grozdanić.

Prva Gymnasiumova knjiga, objavljena u biblioteci Lesesucht, slučajno je, ali doista slučajno, roman jednog od meni najvažnijih pisaca našega svijeta i doba. Gregor von Rezzori balkanski je pisac, čiji su bukovinski i bukureštanski zavičaji puno dublji i supstancijalniji Balkan od svih naših sarajeva, bečki je pisac, Austrijanac i kuferaš, iz kuferaške obitelji čija je putanja tako tipična i meni bliska da bih ga lako mogao smatrati rođakom - što mu se nisam usudio reći za našega kratkog poznanstva, Talijan je, prirođeni Firentinac, Europljanin s karakterističnim europskim korijenima i s europskom putanjom i mijenama, koje srećom nije prešutio, premda je na toj i takvoj vrsti prešućivanja zasnovan europski bonton. Da se nije prešućivalo, teško da bi se i živjelo.

“Memoari jednog antisemita” treći je dio Von Rezzorijeve zavičajne trilogije, čiji je prvi dio, “Hermelin u Černopolu”, preveden i objavljen kod zagrebačkog nakladnika Naprijed još davne 1961. Knjiga izazovnog, zapravo skandaloznog naslova, podnaslovljena je kao “Roman u pet priča”, i objavljena u prijevodu Gordane-Dane Grozdanić, koji je po dvije osnove izuzetan: po raskošnom i bogatom leksiku, kakav se rijetko sreće ne samo u prevedenoj, nego i u izvorno napisanoj suvremenoj hrvatskoj književnosti, a zatim i po oslobođenoj, nesuspregnutoj sintaksi, za koju današnji govornici i pisci na hrvatskome kao da nemaju vremena, ili su im smartfoni poremetili red riječi u rečenici…

Ono što stoji u naslovu, to ova knjiga, doista, i jest: memoari jednog antisemita, nježni, duhoviti i lijepi, evokativni na način najljepših sjećajućih knjiga našega vijeka, profinjeni i razigrani, sa sviješću o ulozi povijesnih avangardi u vlastitome književnom odrastanju, na način Danila Kiša i Brune Schulza.

I sve to je, vjerojatno, “Memoare jednog antisemita” ostavilo malo po strani od magistralnih tokova njemačke i europske književnosti dvadesetog stoljeća. Von Rezzori, naime, opisuje jedan kolektivni osjećaj, toliko rasprostranjen i prisutan da bi ga se već moglo nazvati i duhom vremena, za koji bismo najradije da ga nikad nije bilo, ili bismo da bude opisan kao neka teška i strašna duševna bolest, na koju je naš svijet stekao trajni imunitet.

I opisujući taj strašni i podrazumijevajući, sasvim pripitomljeni i udomaćeni antisemitizam, Von Rezzori o njemu govori u istoj rečenici s opisima odrastanja, adolescentskih trapavosti i onoga zajedničkog nam infantilnog srama koji nas je odrastao, i gonio nas u vis i u širinu. To je, bit će, ono što će podliji i pokvareniji čitatelji teže podnijeti, ali to je silno važna istina o našemu vijeku, koju se zapravo nitko nije odvažio ispričati, osim Gregora von Rezzorija. Da bi se shvatilo odakle je antisemitizam pristigao, mora će zaći u tu pitominu austrougarskih i kuferaških djetinjstva. Time neće biti objašnjen Hitler, jer je njegov antisemitizam drugog podrijetla, ali će biti objašnjeno to kako se Europa na Hitlera lako naviknula, i kako mu nije pružila baš nikakav otpor, sve dok je sam Hitler nije napao. Prema komunizmu i boljševizmu su pokazivali itekakav otpor. Prema fašizmu, baš nikakav. Između ostaloga i zato što su i boljševizam u svojim antisemitskim vizijama povezivali sa Židovima.

Na kraju, nije antisemit samo onaj tko Židove drži daleko od sebe - onako kako današnji domoljubi daleko od sebe drže Srbe, jer Židova više nema u blizini - jer glavni junak ove knjige odrasta među Židovima, druži se s njima, zaljubljuje se u Židovke, i skoro do kraja balade, nakon koje se 1938. pred njegovim očima u Beču rastvara pakao, on ostaje antisemit. To je i u ovim trenucima:

“Ponekad bi se u mene ušuljalo iskušenje da učinim nešto monstruozno, da cinkam poluilegalna okupljanja Židova u Minkinu stanu, da ih sve isporučim pod nož.

Monstruoznije je možda bilo što to nisam uradio, što nisam uopće ništa uradio, ni za, ni protiv njih, što sam sve što se zbivalo prihvaćao kao da se na nesreću moralo baš tako dogoditi. Bilo je uistinu užasno, toliko sam priznavao. No, takav je život. Nisu svi ljudi dobri, neki su okrutni, neki zavidni, neki pak naprasiti ili nepopravljivi ženomrsci i, sve u svemu, ni sve žrtve nisu nevine kao janjci. Jedne se večeri u Minkinoj katakombi pojavio jedan bivši odvjetnik i pričao nam takve stvari o svom tretmanu kod esesovaca od kojih nam se dizala kosa na glavi. Kad ga je netko upitao je li to bilo u ozloglašenoj zgradi Rossauerlande, ponosno je zakreketao: ‘Ma o čemu vi pričate, gospodo - nisu me uhapsili jer sam Židov. Ja sam kriminalac!’”

Kada je antisemit prestao biti antisemit: zapravo onda kada je ispričao ovu priču i stavio naslov “Memoari jednog antisemita”. Tada je svijet, makar samo simbolično, bio spašen. Peta priča, peto poglavlje ove čudesno lijepe knjige, u kojoj je i jedna od najljepših ljubavnih priča književnosti našega doba, ispričana je, za razliku od prve četiri, u trećem licu, i u vremenu sadašnjem, dakle u 1979. godini, kada je knjiga i objavljena: “da je onomad pao u duboki san kao Rip Van Winkle i probudio se u današnjem vremenu, poludio bi od očaja: ono što se u međuvremenu dogodilo, od 1919. do danas, 1979. godine, tako je stravično, tako je iz temelja promijenilo svijet da je puno, puno gore nego što se ikada moglo i zamisliti. Crvena, krvavo-crvena stvarnost boljševika puca od života u usporedbi sa sivom, anemičnom zbiljom raspadajućih demokracija, krv teče danas kao što je i onda tekla, uvijek je tekla, u bujicama, cijeli njegov život; da nije bila njegova, ima zahvaliti slučajnosti, koja se ne može nazvati sretnom: jedino dostojanstvo, koje se u tom vremenu moglo steći, bilo je pripadati žrtvama.” Četrdeset godina kasnije, za izlaska hrvatskog prijevoda ove knjige, boljševici su zbrisani s lica zemlje, fašisti pucaju od života, i dalje “u usporedbi sa sivom, anemičnom zbiljom raspadajućih demokracija”. Onodobni antikomunizam današnji je antifašizam.

Nježnost i ljepota ovoga romana za svaku je osjetljivu dušu i za svakog pismena Hrvata. Knjiga važna kao gimnazija.