Cijela obitelj Škevin se natječe u triatlonu: Mama Višnja u 40-ima je postala naša prva Ironman lady, a kći Sonja prvu je utrku završila s 12 godina

EKSTREMNA NATJECANJA - Škevini su triatlonci. Sonja (24), obiteljska triatlonska zvijezda, pobjednica više državnih prvenstava, trenutačno drži i državni rekord u ironmanu. “9 sati, 25 minuta i… osam sekundi. Jesam li točno rekla?”, provjerava pitajući dečka, također triatlonca, Matiju Avirovića (25).

Škevini su triatlonci. Sonja (24), obiteljska triatlonska zvijezda, pobjednica više državnih prvenstava, trenutačno drži i državni rekord u ironmanu. “9 sati, 25 minuta i… osam sekundi. Jesam li točno rekla?”, provjerava pitajući dečka, također triatlonca, Matiju Avirovića (25).

To je vrijeme za koje je isplivala 3.8 km, odvozila 180 km biciklom i istrčala maraton.

Triatlon je među Škevinove ušao 2003., tada su se zarazili Sonjini roditelji. Višnja (53) je u to vrijeme trenirala veslanje, a Darko (54) vaterpolo.

“Jedan je dan Darko došao i kazao da bi išao na ironman. Pogledala sam ga začuđeno i pomislila: ‘Pa, to je - strašno!’, na što je on dodao: ‘Pa, mogla bi i ti!?’. ‘Ti stvarno nisi normalan! Znaš da jedva plivam…’, odvratila sam. ‘A, znaš li ti da niti jedna žena u Hrvatskoj do sada nije napravila ironman?’ - dobro pamti taj davni razgovor Višnja.

Kratko poslije krenuli su s pripremama. “Bila je zima, djeca su bila mala. Nije bilo puno vremena za voziti bicikl, trenirala sam doma na trenažeru.” Trinaest mjeseci kasnije, u srpnju 2004., tad 38-godišnjakinja Višnja Škevin postala je prva hrvatska ironman lady.

Darko i Višnja danas treniraju daleko manje, ali su sve ove godine ustrajali. Dječja psihologinja, zaposlena u Psihijatrijskog bolnici za djecu i mladež, te sudska vještakinja, kaže, radi sve više, pa trenira koliko stigne.

Jarun je baza

Ipak, i danas joj sat, sat i pol vremena šest puta tjedno ode na triatlon. Raspored treninga varira ovisno o dobu godine. “Bicikl više vozim ljeti, 2,3 puta tjedno. Trčim 2,3 puta tjedno, to je oko 5 treninga tjedno. Ostane samo jedan trening za plivanje, ne volim toliko baš plivanje, ljeti da, kad je Jarun topao pa plivamo tamo, ali kad je zima ujutro na bazen ne stignem zbog posla, a poslijepodne je gužva na stazama.”

Darko živi u Pakracu.

Donedavno je tamo imao farmu, stotinu koza i siranu. Kako je uspijevao 7-8 sati treninga tjedno uklopiti u obaveze na farmi? “Ako je mužnja od 6 do 8, oko 9 sam na treningu. Vratim se za sat i pol vremena, a onda bi me čekalo sijeno, oranje ili poslovi u sirani… što je već koji dan na redu.”

Sonja je u triatlonu od dvanaeste: “Gledala sam tatu i mamu kako se natječu, htjela sam i ja probati puno prije nego što sam po godinama i mogla, jer tad nije bilo toliko dječjih utrka”.

Otkad žanje sve bolje i bolje rezultate, a i studij molekularne biologije privodi kraju, počela je razmišljati da se, kad diplomira, neko vrijeme profesionalno dade - triatlonu, a ne molekularnoj biologiji.

Što znači živjeti od triatlona? “… da mogu zaraditi dovoljno da od toga živim. Ne da budem bogata, već da imam za normalan život - režije, stan, auto, nikakav luksuz. Prihodi su od nagrada s utrka i od sponzora. Sad sam u životu u fazi kad to mogu probati, godinu-dvije, pa vidjeti kako će mi ići.”

Višnja na to kaže: “Nisam niti slutila da će Sonjina količina treninga poprimiti ove razmjere. Podržavam je, što god misli da treba probati, ja sam iza nje, i moralno i financijski, dok god vidi da to ima smisla gurati. Jer, njezine odluke su dobre, ona je mudra, za ironman je nesvakidašnje iskusna - u trku ide tako da pametno raspoređuje snagu, što inače rade ironmeni s jako puno staža i iskustva. Sonja nije tip koji se zaletava”.

Ljubav na stazi

Sonja većinu treninga odradi s dečkom, Matijom Avirovićem. Sreli su se u triatlon klubu. “Imamo dnevnu rutinu, budimo se oko 6, u 7 smo na bazenu, poslije plivanja Sonja ide na svoj fakultet, ja na svoj, na Strojarstvo. Skupa živimo i skupa treniramo. Odradimo faks, pa popodne opet neki trening… i tako, ukrug”, govori Matija. Nije nebitno, kažu, imati partnera koji ima iste interese.

“Lakše se probuditi u 6 za bazen kad imaš nekog tko se isto probudio u 6 istim poslom. Neki put se meni ne da, neki put njoj, jedan gura drugog, puno je lakše.”

Tjedno odradi između 20 i 30 treninga, to je nekih 20-ak km plivanja, 200-300 km bicikla i 40-60 km trčanja. “Teško je kad su ispitni rokovi i gomila utrka, onda je stresno. Pogotovo jer u Hrvatskoj nema uređenog sustava za studente sportaše, bar ne na PMF-u. Nema toga da vam sistemski olakšaju da dobro vozite paralelno i studij i sport. Većina profesora će pomoći, napraviti što mogu, ali ne mogu oni puno ako sustav to ne dozvoljava…”, kaže Sonja.

U Višnjinim razgovorima s kćeri i sinom, koliko vremena odlazi na teme triatlona? “Rijetko pričamo o nečemu drugome”, prasne u smijeh. “Popričamo, naravno, o faksu, o ispitima, o drugim stvarima, ali sve nekako kreće i završava na sportu, treninzima, ciljevima, rezultatima, koliko je tko plivao, biciklirao, kako je bilo, što će sutra, koga je sreo od triatlonaca…”

Darko ističe da mu triatlon pomaže i da, iako ne žive u istom gradu, osjeća jaku povezanost s djecom. “Sa Sonjom i dan-danas idem na utrke, nisam dio njezine službene logistike, tek podrška. Često se čujemo, komentiramo utrke, to je dodatna tema za razgovor i čovjek se osjeća bliže.”

Guraj kad si umoran

Sin Škevinovih, Bruno (22), jedini nije inficiran triatlonom, premda često prati sestru na utrkama i svojski stoji iza nje. Student je kineziologije, dao se u powerlifting. Ilustracije njegove snage radi dovoljno će reći da iz čučnja podiže - 266 kilograma.

“Probao sam u srednjoj školi triatlon, ali to je sport u kojem treba znati gurati i kad si umoran. Odlučio sam se za nešto posve drugačije - u powerliftingu se ne ide na izdržljivost, već na snagu. Kod nas izvođenje na natjecanju traje 10 sekundi”, uspoređuje Bruno.

Darko, nekadašnji vaterpolist, kaže: “U vaterpolu imaš tim, dio si ekipe, nekad ti nekog vučeš, nekad netko vuče tebe, a u triatlonu je sve na tebi. U triatlonu je jako šaroliko društvo, na utrci su skupa i profesionalci i jači rekreativci i oni posve slabi. To nije loše. Ako hoćeš napraviti neki rezultat, traži se čvrsta glava”.

Triatlon (ni)je tek sport, obuzme, oduzme, uzme i dadne, postane - stil života. Ako je svaki dan trening, onda oni s kojima trenirate postanu oni s kojima se družite, jer do drugih malo kad da stignete. Ljudi se povežu, dijele iste teme, istu strast, stvore se cjeloživotna prijateljstva.

“Posve je tu nebitno je li netko od tebe 10 godina stariji ili 15 godina mlađi. Jer, triatlonci uvijek imaju zajedničku temu. Moja djeca i ja često se družimo s istim ljudima, povezani smo tim sportom”, dodaje Višnja.

Vlada egalitarizam kakav se vjerojatno samo u rekreativnim sportu može naći. Na treninzima i utrkama kuju se prijateljstva imuna na godine, obrazovanje, status, političke i ine preferencije.

Godine nisu važne

Mnogi u triatlon uđu i u 40-ima, 50-ima, čak i u 60-ima. Dapače, i takvih je sve više. Zašto triatlon? “Za bavljenje grupnim sportom potrebni su ekipa, dvorana, termin kojeg se treba držati. Ima i onih kojima samo trčanje dosadi ili im previše opterećuje noge, pa uđu u triatlon. Plivati nekako znaju, kasnije rade na tehnici, trčati znaju, kasnije rade na izdržljivosti, bicikl svi vole voziti… Često su to ljudi u godinama u kojima su već riješili štošta u životu, ali i pomalo izgorjeli, kad im i tijelo i psiha traže da nađu vrijeme za sebe, naprave nešto sa sobom”, razmišljaju iskusni triatlonci Škevini.

“Osnovni motiv zbog kojeg sam i dalje u sportu jest da što kasnije ostarim. Naravno, imam i neke male ciljeve od utrke do utrke, od treninga do treninga, ali generalno cilj je što kasnije ostarjeti. Pri tome ne mislim samo na tijelo, već i na glavu, psihički, jer gledam starije triatlonce kako se uz nas koji smo od njih mlađi osjećaju mlađima, baš tako se i ja osjećam mlađe uz ove mlađe od mene”, kaže Višnja i dodaje: “I… kao da imam neku ‘obavezu’ i dalje tu biti, kretati se, muvati kao model ustrajnosti mojoj djeci. Pokazati im da se ne odustaje”.

Što je Darku donio triatlon? “Da se nisam zakačio za trčanje i triatlon, možda bih imao viška kilograma i koju zdravstvenu tegobu, a i ostao siromašniji za sve ove ljude i druženja, putovanja na utrke… Sa 40 si u vaterpolu star, čak i u 2. ligi, a veteranski vaterpolo, koji mi je tad jedini preostao, nije me zanimao.”

Triatlon u sebi integrira tri sporta, razvija uravnoteženo sve mišiće, rijetko da se optereti samo jedna skupina, pa su i ozljede u njemu rjeđe.

Dok razmišlja o tome da se profesionalizira, Sonja dodaje: “Uživam u treninzima, opuštaju me. Volim biti vani, volim se kretati, nikada triatlon nisam doživljavala kao neki posebni napor ili žrtvu”.

Triatlonom se aktivno bavi više od 2000 Hrvata od 8 do 70 godina