PUTOPIS: Rio de Janeiro - grad kojeg pokreće alkohol!

IZ PRVE RUKE - Nakon što mi je Nomago Travel pronašao najjeftiniju opciju leta od Europe do Južne Amerike, onu po kojoj slijećem u Rio De Janeiro, moja nova putnička avantura mogla je početi. Uz neki normalan strah prije velikih putovanja, sad je tu bio i onaj od određenih dijelova Južne Amerike i u njima prisutnih opasnosti. Od svih zemalja na mojoj ruti Brazil je zapravo trebao biti najopasniji, i to baš njegov biser Rio, u kojem će vas navodno najprije opljačkati. No, slučajno ili pukom srećom, ni kao plavuši koja putuje sama ništa od takvih avantura, zapravo nijedna imalo loša stvar u tom mi se golemom gradu dogodila nije...

Nakon što mi je Nomago Travel pronašao najjeftiniju opciju leta od Europe do Južne Amerike, onu po kojoj slijećem u Rio De Janeiro, moja nova putnička avantura mogla je početi. Uz neki normalan strah prije velikih putovanja, sad je tu bio i onaj od određenih dijelova Južne Amerike i u njima prisutnih opasnosti. Od svih zemalja na mojoj ruti Brazil je zapravo trebao biti najopasniji, i to baš njegov biser Rio, u kojem će vas navodno najprije opljačkati. No, slučajno ili pukom srećom, ni kao plavuši koja putuje sama ništa od takvih avantura, zapravo nijedna imalo loša stvar u tom mi se golemom gradu dogodila nije...

Rio de Janeiro - grad kojeg pokreće alkohol 

A tamo sam već i tijekom vožnje od zračne luke Galeao do centra grada podosta toga skužila i o Riju i o Brazilu, što se kasnije samo potvrdilo. Kao prvo, Brazilci NE pričaju engleski. Ni u tragovima, ni pokušaji, ništa! Ni recepcioneri u finim hotelima, pa čak ni turistički vodič koji bi vas trebao provesti po gradu na engleskom ne priča baš engleski... No, Uber u koji sam ušla na aerodromu, ali i općenito, smiješno je jeftin. Pa sam gotovo 40 minuta vožnje platila tek 30 brazilskih reala, odnosno malo manje od naših 50 kuna. Da, pedeset, dobro ste pročitali... Ipak, što se tiče Rija, to je vjerojatno jedina stvar koja je toliko jeftina. Sve ostalo bilo je onako, nimalo južnoamerički, naprotiv više europski. Naravno, ako se držite nekih finijih, sigurnijih kvartova.

U Uberu smo na mom lošem španjolskom, ali i vozačevom jednako lošem, ipak uspjeli malo hablat o tome da je ogromna favela blizu aerodroma iznimno opasna, da tako ne želim nikad ići i kako upravo zbog toga na brzoj cesti svakih nekoliko kilometara stoji policija s full opremom, ono - šljemovi, duge cijevi i slično. Vozačev trud da ipak priča sa mnom, također se pokazao tipičnim i za Brazilce, većina ih je iznimno simpatična i najčešće će se i rukama i nogama potruditi da vam nešto objasne, ali i misliti da ćete razumjeti portugalski ako vam ono što pričaju jaaakooo spooorooo izgovore...

Uglavnom najčešće ćete se svud u Brazilu ipak osjećati jako dobrodošli. A zašto su im Uber i taxi toliko jeftini? Vjerojatno zbog velike konkurencije u kojoj si međusobno ruše cijena, ali zasigurno i zato što već godinama voze na alkohol, a u novije vrijeme puno i na plin. Pa mi je dolazak na tamošnje benzinske izgledao kao candy shop. Jer svaka uz sve ono što mi imamo nudi i plin i alkohol, odnosno etanol. A zašto se voze baš na etanol, e to pak ima veze i s tim da je Brazil jedan od najvećih proizvođača (i izvoznika) šećerne trske i šećera na svijetu.

Pa je to prirodno bogatstvo bilo lako pretvoriti u bioetanol i tako smanjiti ovisnost o uvoznoj nafti. Danas stoga nigdje u svijetu nema više alkoholiziranih vozila no u Brazilu. Kako sam ipak uspjela pronaći i domaćeg čovjeka koji dobro zna engleski razotkrio mi se brzo i podatak da u Brazilu više gotovo da nema osobnog auta koji vozi na klasični benzin ili dizel. Velika većina, njih više od 70 posto ima i takozvane flex fuel motore, pa mogu voziti i na čisti etanol ili na mješavine etanola i benzina (koje u Brazilu u sebi ne smiju imati više od 75 posto benzina). A ima još i dosta auta koji imaju motore koji rade isključivo na etanol, da ne spominjemo plinaše kojih je sve više jer sad država daje i poticaje u obliku manjeg poreza za prelazak na plin ili na takozvane trogorivne, “multipraktik” flex fuel motore, koji uz etanol i etanol/benzin mješavinu mogu voziti još i na stlačeni prirodni plin (CNG). Moj sugovornik Isaias Cruz, menadžer u Americas Barra Hotelu, prvom hotelu u kojem sam bila, otkrio mi je i da u Brazilu svi jako vole Volkswagene, jer se još od pedesetih proizvode kod njih (ali zato što su prvi ponudili flex fuel motore) te da je prava privilegija danas imati staru Bubu koja je napravljena u Brazilu. Prosječni Brazilac, kaže, najčešće vozi neki VW, no auto snova mu je ili BMW ili Porsche, a ne voli Mercedes. Nisam to isprva preozbiljno shvatila, no nedugo potom sam ipak počela primjećivati da u Riju ima zanemarivo malo Mercedesa za toliko ogroman grad.

No, voljeli Mercedes ili ne, Brazilci od one iste šećerne trske na čiji alkohol voze, rade i još popularni alkohol koji im je postao prepoznatljiv brand, rakiju cachaça (koju nekad zovu i caninha), od koje se radi i megapopularni koktel Caipirinha, i to tako da joj se doda sok i kriške limete, šećer i led. Ne popiti Caipirinhu u Riju ili općenito Brazilu, isto je kao da ste bili na Kubi i niste popili Mojito. Ipak, prosječni Brazilci puno se češće druže uz pivo i to u takozvanim boteco ili “copo-sujo”, odnosno “prljava-čaša” barovima. Izraz boteco je, naime, tradicionalno označavao trgovine i druga mjesta na kojem se prodavao alkohol i gdje su se skupljaju boemi koji su tražili dobro piće, jeftine zalogaje i razgovor. Tradicija se očito zadržala s obzirom na to da jako puno barova u Riju i danas nosi oznaku boteco i uz jeftino pivo nudi razne iznimno ukusne lokalne brze zalogaje. Osobno najdraži izbor: prhko tijesto punjeno kremom koja se dobiva od unutrašnjosti palme. Uz standardnih nekoliko čaša njihovog vrlo popularnog Brahma piva brzo sam imala nove sugovornike koji pripadaju nešto mlađoj i obrazovanijoj generaciji. pa hablaju i engleski. Jedan je doktor, drugi arhitekt, obojica u tridesetima. Kao i za mnoge druge i za njih je život u Riju poprilična borba. Koliko teška dobro će opisati i to da je recimo kupovina stana u Riju normalnom čovjeku gotovo nemoguća misija, jer je minimalna plaća u gradu nešto manje od 1000 reala, od čega se samo na mjesečnu karta za javni prijevoz, podzemnu ili bus, troši skoro pola, odnosno ravno 400 reala.

Moji novi brazilski prijatelji nisu mi znali reći zašto za razliku od njih većina ljudi ne zna ni riječ engleskog, nagađajući da je u pitanju lijenost ili to da tu ljudima engleski naprosto nije za ništa nužno potreban, a nisu mi znali točno reći ni kad je i kako Rio postao svjetska prijestolnica gay, odnosno LGTB turizma, no kažu da njima savršeno odgovora činjenica da se u Riju baš svi osjećaju dobrodošlim. Baš kao i meni. Zato uz sve loše stvari mnogi žele postati Carioce, što je tradicionalni naziv za stanovnike Rija, grada koji je ono što govori i njegova službena himna - Cidade Maravilhosa, odnosno Čudesni grad.

U kojem od turističkih atrakcija nikako ne treba promašiti slavne plaže Copacabana i Ipanema, s tim da je Copacabana više popularna tijekom dana, dok se na Ipanemi čeka zalazak sunca. Tamo ćete imati osjećaj da je baš svih onih šest milijuna ljudi koliko ih grad broji tu s vama na plaži, no uz policiju koja je na doslovno svakom koraku imat ćete osjećaj i da zapravo ne postoji neka opasnost. No mnogi lokalci će vam o reći da se da dođe do nečeg opasnog policija baš i ne bi puno miješala, a baš svi će vam savjetovati da tamo sakrijete mobitel u džep. No, moj dojam je ipak bio da tamo treba paziti tek na novčanike, kao uostalom i na svim mjestima s tolikim brojem ljudi.

Naravno, u obilasku grada neizbježan je vrh brda Corcovado na kojem je golemi betonski kip Krista Otkupitelja, koji je za Rio nešto kao što je Eiffelov toranj za Parizu, no meni je i unatoč tome i unatoč lijepom pogledu znatno bolji i ljepši doživljaj ipak bio drugi najprepoznatljiviji simbol grada, upola niže brdo Šećerna glava (Pão de Açúcar), odnosno polsatna vožnja u dvije žičare do njegovog vrha. Šarene stepenice Selarón su jednako tako popularne, a moderna rimokatolička katedrala Metropolitana de São Sebastião zaintrigirat će sve koje zanima drevna južnoameričke prošlost, bez obzira koje je vjere ili nevjere. Naime, piramidalni hramovi pretkolumbovske Maya civilizacije izgledale su baš poput nje, pa premda ju mnogi smatraju ružnom ili neprimjerenom, moram priznati da je meni jako cool, baš zato što je posve drugačija od ostalih katedrala.

A osim na sve te atrakcije nisam mogla ostati hladna ni na brazilsku neposrednost, oduševilo me to što vam tamo svaka druga osoba, bilo ženska ili muška, dobaci nešto tipa, recimo, Linda! Što uopće nije ime, nego znači slatka, u smislu lijepa, zgodnička, krasna... Oduševilo me i što će vam Brazilci bez zadrške uputiti veliki osmijeh premda vas vjerojatno prvi i zadnji put vide. I što će “opako opasni tip” u podzemnoj ustati starijoj ženi bez da ga ona to zatraži, a ona će bez da je on zamoli uzeti njegovu torbu u krilo da je on ne mora držati. Pa vi sa strane pomislite da taj njihov “ples” znači da se znaju, jer kod nas bi se morali znati da urade nešto takvo, no već nakon par stanica shvatite da se ti plesači nikad prije nisu vidjeli. Štoviše, na vlastitom sam se primjeru više puta uvjerila da i mi kao narod imamo puno za naučiti od jednog “opasnog” Brazila i Rija. Posebno ako ste još i “sretnica” kao ja, pa si krivo rezervirate sobu i završite na otoku usred rijeke i neka barka vas mora voziti do sobe svaki put kad želite na kopno ili natrag i tako se odjednom nađete u pravoj maloj džungli usred one veće, betonske džungle. A li i kad vam to iz početne šize pretvori u najbolje iskustvo i po stoti put dokaže da su granice samo u našim glavama.

Kad sam prvi put shvatila gdje sam to upecala smještaj i kako sa svom onom hrpom prtljage moram na tu neku barku, kako je to sad sigurno neki opasan vrag, malo je reći da sam šizila... A onda još vlasnica nije znala engleski ni toliko da shvati da imam booking kod nje…. I tak. Uz google prevoditelj, “samo” deset minuta kasnije zagrlile smo se bar dvadeset puta, jednako koliko puta mi je rekla da sam Linda, a i taj se smještaj na koncu pokazao beskrajno siguran, pa i najdraži mi u Riju. Ispalo je tako da se Lindo Rio i ja sigurno družimo, a činit ćemo to mi i dalje, a svim vama Lindosima koji ovo čitate uskoro šaljem i priče o novim doživljajima.

Tekst i slike: Riana Petanjek