IZLOŽBA 'PORTRETI LJUDSKOSTI' Od sjevernokorejskog sirotišta do nasmijanih amiških djevojčica
GALERIJA ZVONIMIR - Dok Marina Paulenka, pokretačica međunarodnog festivala fotografije Organ Vida, ima mandat na čelu amsterdamskog festivala Unseen, Organ Vida je preuzelo petero kustosa mlađe generacije. Više smo puta pisali koliko je ovaj festival pomogao da uživo vidimo neka od najvažnijih imena suvremene fotografije kod nas. Podsjetimo kako je, primjerice, Zanele Muholi kojoj je ovaj festival bio među prvim mjestima na kojima je izlagala, u međuvremenu prerasla u jednu od trenutačno najvećih zvijezda svjetske fotografske scene.
Dok Marina Paulenka, pokretačica međunarodnog festivala fotografije Organ Vida, ima mandat na čelu amsterdamskog festivala Unseen, Organ Vida je preuzelo petero kustosa mlađe generacije. Više smo puta pisali koliko je ovaj festival pomogao da uživo vidimo neka od najvažnijih imena suvremene fotografije kod nas. Podsjetimo kako je, primjerice, Zanele Muholi kojoj je ovaj festival bio među prvim mjestima na kojima je izlagala, u međuvremenu prerasla u jednu od trenutačno najvećih zvijezda svjetske fotografske scene.
U zadnjih godinu dana imali su u sklopu festivala par izložbi, izdali nekoliko knjiga na temu fotografije, posljednja koju su promovirali je, čini mi se, ona s potpisom mladog fotografa Igora Ilića.
Najnovija izložba koju su otvorili u zagrebačkoj Galeriji Zvonimir zove se “Portrait of Humanity”. Nisu ju preveli, u slobodnom prijevodu su to portreti ljudskosti. Na fotografiji su uvijek ljudi, pojedinci, njihovi životi koji se pokušavaju na neki način ispripovijedati kroz jednu snimku, propozicije su natječaja da fotografija pripovijeda ljudsku priču, koje u ovom slučaju dolaze doslovce iz čitavog svijeta.
Izložba je to koju je osmislila tvrtka 1854 Media koja izdaje časopis British Journal of Photography, u suradnji sa znamenitom fotografskom agencijom Magnum Photos, a za koju su kroz povijest radila neka od najvažnijih imena na ovom polju, od Roberta Cape do Henrija Cartier Bressona. Žiri je, u skladu s time, ugledan: Alessandra Sanguinetti iz Magnuma, Sarah Leen, glavna urednica fotografije u National Geographicu, i Fiona Shields, glavna urednica fotografije u Guardianu. Stiglo je na tisuće i tisuće fotografija na natječaj koji se odvija na godišnjoj bazi, a odabrano je njih pedeset. Izložba je putujuća, sada je, dakle, u Zagrebu, gdje se može pogledati do kraja mjeseca.
Jedna je od najupečatljivijih fotografija na ovoj izložbi snimljena u Sjevernoj Koreji, u sirotištu. Na fotografiji je desetak djece, uho do uha, sjede stisnuti jedan uz drugog na kauču. Svi su, i djevojčice i dječaci, odjeveni u istu odjeću, djevojčice se razlikuju po cvjetovima u kosi, lijepo su uređene za fotografiranje. Iza njih su dvije igračke, tapete s uzorkom i uokvireni portreti sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una. Fabian Muir, koji je fotografiju snimio, tri je puta boravio u Sjevernoj Koreji.
No, kako opisuje ovaj fotograf, svaki put kada bi izašao iz hotela imao bi pratnju dvojice do trojice ljudi, pažljivo su u svakom trenutku gledali što snima. Unatoč popriličnim ograničenjima, pokušao je prikazati život kakvim ga je vidio, snimajući van velikih centara, pa je, primjerice, ova fotografija snimljena u sirotištu Nampo na sjevernokorejskoj Zapadnoj obali. Ovaj australski fotograf koji govori pet svjetskih jezika, u jednom je intervjuu rekao, među ostalim, kako je pokušao dati “ljudsko lice Sjevernoj Koreji, kao što je Cartier Bresson dao svojedobno SSSR-u”, a onima koji su mu prigovorili da je njegova fotografija i dalje prikazuje idealiziranu sliku, odgovara da je najlakše suditi s kauča.
U Japanu, saznat će se na ovoj izložbi, postoji supkultura ukrašenih kamiona, koja potječe iz filmova zvanih Torakku Yarō isključivo posvećenih vozačima kamiona, a koji su se snimali sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Fotograf Todd Antony snimio je predsjednika ove udruge Junichija Tajimu, u njegovom kamionu koji mu očito predstavlja njegov život, ispunjenog nizom najsitnijih detalja.
Sebastian Delgado Caicedo snima poveću obitelj koja je prije desetak godina pobjegla od opasnosti u Kolumbiji da bi provela sljedeće razdoblje u Venezueli, i bila prisiljena ponovno se vratiti u Kolumbiju. Martin H. M. Schreiber je radio poveću reportažu boraveći neko vrijeme sa zajednicom Amiša. Na izložbi Magnuma i BJP izlaže snimku nekoliko djevojčica koje mu poziraju, iza njih je krava, kako je krava u međuvremenu počela pišati, djevojčice pokušavaju zadržati smijeh. Vrijedna je pažnje svakako i fotografija kojom Jack Lawson slavi bratstvo u nigerijskoj nogometnoj momčadi sastavljenoj od igrača kojima je amputiran neki od udova.
Gavin Li bilježi u Engleskoj Briana, ekscentrika očaranog uniformama, inače člana najstarije europske gej leather-skupine, osnovane još šezdesetih godina u Londonu.