PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ Tri knjige koje mora pročitati svatko tko želi studirati povijest
USPUTNE ZABILJEŠKE - Kako piše Stefan Heym, da bi vladao, moraš imati samo jedno na umu: moć. I moraš voljeti samo jednu osobu: sebe
Da sam ja profesorica na studiju povijesti, pa da, recimo, držim uvodni kolegij, prvo bih dala studentima da pročitaju nekoliko knjiga izvan popisa obavezne literature, koje na prvi pogled nemaju veze s njihovim budućim pozivom. Morali bi pročitati “Cara” Ryszarda Kapuścińskog, “1984” Georgea Orwella, “Izveštaj o caru Davidu” Stefana Heyma i “Jedwabne” Jana Grossa. Ovaj kratki izbor bio bi dovoljan za uvid u predmet njihova studija. Vjerujem da se povijest ne može pisati bez razumijevanja kako funkcionira moć i kako se ljudi mijenjaju pod utjecajem okolnosti. Ima, naravno, još niz knjiga koje bih mogla dodati, ali i ove su dovoljne.
Studij povijesti zaokupio me je zbog toga što sam nedavno pročitala knjigu “Izveštaj o caru Davidu” (Prosveta, Beograd, 1989.). Možda baš zato što se radilo o obavezi, počela sam je čitati sa skepsom. Ali, tekst je bio jači, skepsa se istopila nakon nekoliko stranica koliko je potrebno da se čitatelj privikne na pseudobiblijski stil. Na prvi pogled, to je povijesni roman koji se bavi biblijskom pričom o kralju Davidu. Kralj Salomon, njegov sin i nasljednik, od povjesničara Etana naručuje da napiše konačni izvještaj o vladavini njegova oca. Saziva komisiju koja će mu pomoći i priča dalje prati kako teče pisanje.
Već na samom početku Etan se susreće sa svim problemima s kojima se susreće povjesničar u despotskom režimu u kojem kralj ima apsolutnu vlast. Pratimo kako prepreke istini rastu sa svakim saslušanjem svjedoka, kako je teško naći dokumente i odvojiti važno od nevažnog, činjenice od mita, te ustanoviti što se stvarno dogodilo. S jedne strane je Salomonova želja; ona, naime, kako kaže jedan član komisije, “želi da svi mi, a naročito pisci knjiga, istaknemo poučnije vidove života. Treba da srećno pronađemo sredinu između onoga kako jeste i kako želimo da narod veruje.” S druge strane su činjenice za koje Etan brzo ustanovi da nisu uvijek u skladu sa željama vladara. Upravo se tom sredinom između istine i političke podobnosti Etan najviše muči jer mu profesija nalaže da događaje istražuje, a ne da se bavi politikom. Kad ga je jedna svjedokinja upitala kako on vidi Davida, Etan odgovara: “David je otac kralja Salomona.” Sve zamke i sva ograničenja sadržani su u ovom odgovoru. Tako je to u državi u kojoj, kako piše Heym, da bi vladao, moraš imati samo jedno na umu: moć. I moraš voljeti samo jednu osobu: sebe.
Istina ili neistina prestaje biti dilema znanstvenika jer “legenda je vredna koliko i istina, čak i vrednija jer je narod spremniji poverovati u legendu nego u istinu”. Uostalom, tko određuje što je istina? Vladar, naravno.
Ipak, Etan se i dalje koprca, odolijeva pritiscima komisije i samog vladara, trudi se iskopati činjenice i napisati Izvještaj koji bi bio što vjerniji istinitom prikazu događaja. No, pišući, on sve dublje ulazi u načine vladanja, od laži i cenzure do zastrašivanja i manipulacija; zna previše o metodama moćnika o kojima je bolje ništa ne znati. Njegova dilema kako pisati povijest postaje i egzistencijalna, jer svoja bi saznanja mogao platiti glavom. Svjestan toga, sve se više boji, ali se nada da će kroz njegov Izvještaj ipak probiti “svetlo istine”.
Ovaj Heymov najpoznatiji roman, objavljen 1972., zamišljen je kao neka vrsta metafore za totalitarni komunistički režim. Iako komunist, u bivšoj Istočnoj Njemačkoj Stefan Haym bio je “enfant terrible”.
Roman izvrsno predočava kako je teško pisati povijest, jer razbija predrasudu da znanstvenik treba samo istražiti činjenice i podastrijeti ih javnosti, kao što se u početku činilo i Etanu. Jer despotu nije do istinitog izvještaja, njemu je do slave i moći. Naravno da Izvještaj ne može biti prihvaćen jer sadrži previše činjenica, a premalo hvale. Na suđenju Etan ustraje pa kaže: “Ali ne možete potpuno odvojiti istoriju od istine i očekivati da se u nju veruje”. Međutim, tužitelj mu odgovara: “Postoji način pisanja koji ne ostavlja mesta baš nikakvom tumačenju.” Očekivano, povjesničar je osuđen na smrt.
Priča tu ne završava jer Heymu je važno prokazati lukavost vlasti. Naime, Salomon zna da bi se na Etanovu smrt ružno gledalo jer bi to moglo “navesti zlonamjerne ljude da tvrde kako Salomon sputava slobodu mišljenja”. Zbog toga slijedi smrt gora od smrti, Etanovo djelo neće biti objavljeno, nego uništeno, on će tako biti ušutkan. Salomonova presuda glasi: “neka nijedna njegova reč ne dopre do ušiju naroda, kako izgovorena tako i napisana... tako da se njegovo ime zaboravi kao da nikada nije postojao.” Osim, naravno, njegove poeme u slavu kralja Davida.
Studenti povijesti mogli bi štošta naučiti o opasnostima i ograničenjima profesije, o tome što bilo koja vrsta totalitarne vladavine očekuje i nagrađuje, a što ne. Mašta pisaca poput Heyma, Orwella, Kapuścińskog itd. otvara nam svima oči za prirodu moći, jer ni u demokraciji političari nisu lišeni težnje propisivanja “službene povijesti”.