OVDJE SE, 24 SATA NA DAN, VODI BITKA PROTIV VIRUSA 'Kroz naš je odjel prošlo više od 230 osoba sa sumnjom na zarazu. Riječi nam više nisu potrebne'
REPORTAŽA S 'PRVE LINIJE' - U istočnom dijelu suterena zgrade Poliklinike na Sušaku djeluje Objedinjeni hitni bolnički prijam (OHBP) KBC-a Rijeka. To je prva linija fronte između bolničkog sustava i najozloglašenijeg virusa današnjice. Moderan hitni trakt u funkciji je gotovo dvije godine. Upravo ta činjenica, između ostalog, je pomogla da danas u izvanrednim situacijama može adekvatno, infrastrukturno, odgovoriti zahtjevima opasnosti od Covida-19. OHBP ima tri odvojena ulaza. Jedan ulaz je predviđen za sve one koji nemaju nikakvu sumnju na zarazu virusom, za sve one koji traže „redovnu“ hitnu pomoć. Drugi ulaz je za one koji možda imaju negativnu epidemiološku anamnezu, ali imaju sumnjivu kliničku sliku: temperaturu, kašalj, grlobolju ili otežano disanje. Oni ulaze u prostor infektivnog dijela odjela, bivše reanimacije.
U istočnom dijelu suterena zgrade Poliklinike na Sušaku djeluje Objedinjeni hitni bolnički prijam (OHBP) KBC-a Rijeka. To je prva linija fronte između bolničkog sustava i najozloglašenijeg virusa današnjice. Moderan hitni trakt u funkciji je gotovo dvije godine. Upravo ta činjenica, između ostalog, je pomogla da danas u izvanrednim situacijama može adekvatno, infrastrukturno, odgovoriti zahtjevima opasnosti od Covida-19. OHBP ima tri odvojena ulaza. Jedan ulaz je predviđen za sve one koji nemaju nikakvu sumnju na zarazu virusom, za sve one koji traže „redovnu“ hitnu pomoć. Drugi ulaz je za one koji možda imaju negativnu epidemiološku anamnezu, ali imaju sumnjivu kliničku sliku: temperaturu, kašalj, grlobolju ili otežano disanje. Oni ulaze u prostor infektivnog dijela odjela, bivše reanimacije.
U tom prostoru se u svakom času može zbrinuti dvanaest bolesnika. Taj dio je odvojen klimatizacijski i uspostavljen je negativni tlak. Infektivni dio je organiziran po najvišim postojećim standardima za zarazne bolesti.
Postoji i treći ulaz, koji je zapravo izdvojena ordinacija. On služi za primanje pacijenata pozitivnih na koronavirus ili jako indikativnih. Na taj način OHBP je razdvojen prostorno, osobljem i opremom na infektivni i neinfektivni dio Odjela.
Prije ulaska na odjel, izvrši se trijaža izvan prostora Hitne. Nitko samostalno ne može ušetati na bilo koji dio.
„Trijaža je možda najbitniji dio sustava. Sestra ili tehničar uzimaju epidemiološku anamnezu i na temelju tih podataka vrše trijažu pacijenata. Trijaža je ništa drugo, nego razvrstavanje pacijenata. Ponekad pacijent zataji neki podatak, ali zato sestre komuniciraju s epidemiolozima, kolima hitne pomoći, koordiniraju sve segmente i nastojimo svesti mogućnost pogreške na minimum minimuma“, pojasnila nam je glavna sestra Jennifer Babić.
Nakon što nas je pročelnica Martina Pavletić uputila u sva pravila ponašanja, oprezno ulazimo u prostore Hitne. Odmah ulazimo u infektivni dio. Koristimo dezinficijens za ruke. Iako je sam prostor upravo dezinficiran, dobivamo punu opremu: rukavice, kape, odjela i pokrivala za cipele. Naravno i maske, ali čak i takvi imamo određene restrikcije. Ništa se ne prepušta slučajnosti. Odmah primjećujemo da nema vike i strke. Nije to Hitna iz američkih filmova i serija. Ovdje je sve mirno.
Složeni postupak
Baš pri kraju obilaska infektivnog dijela, prilazi sestra i objašnjava pročelnici da stiže jedan pacijent sa sumnjom. Pola toga što je izgovoreno nisam shvatio, bile su to anamneze, dijagnoze, povijest bolest, nešto na latinskom, ali prva situacija je tu. Ništa se nije promijenilo nakon toga. Začudilo me da nema riječi. Samo pogledi, a sve je rečeno. Počinje provjera, doktorica i sestra su par. Mislio sam da imaju sve potrebno. Ali na taj osnovni dio ide još jedan, dodaju se druge rukavice, pregače, sve se duplira, mijenjaju se maske, stavljaju naočale i viziri. Odjednom više ne znaš tko je tko, svi su isti. Netko priprema pokretni rengen.
Pročelnica nas obavještava: Ova vrata se ne smiju otvoriti dok ja ne kažem. Rekla je to onako usput, bez naglašavanja, a mi smo se instinktivno povukli malo natrag, dalje od gumba, koji ih otvara. Mi smo u infektivnom dijelu, ali čistom. Kroz hodnik će proći pacijent i ne smije se kontaminirati cijeli odjel jer dolazi još jedan. Shvatili smo, napokon, timovi su toliko organizirani i uvježbani da riječi nisu potrebne. Pokret rukom ili očima i stvar se rješava. Svako zna svoje mjesto. Čuje se lagani žamor, počela je komunikacija s kolima hitne pomoći. Doktorica i sestra izlaze na parking, pacijentica se prebacuje na bolnička kolica i uvoze ju u hodnik. Zaustavljaju se na ulazu. Bolničar koji je dovezao pacijenticu ne smije ući u prostor.
Riječki KBC - Martina Pavletić
Dalje nastavlja samo osoblje Hitne. Prolaze hodnikom i zatvaraju se vrata ambulante. Mi okolnim putem odlazimo na parking sačekati novog pacijenta. Iako nismo bili u doticaju s prvim pacijentom, skidamo zaštitu. Doktorica Pavletić daje upute: Polako, ne mašite rukama. Lagano savijajte ogrtač, unutarnjim dijelom prema van. Rukavice i maska idu zadnji. Slijedimo primjer sve odlažemo u crvene vreće i dezinficiramo ruke. Šteta zaštitne opreme. Gotovo smo sigurni da nije kontaminirana. Ali ključna je riječ gotovo. Nikad ne možeš biti siguran da neka kapljica s virusom nije negdje pala. I zato se sve baca. Prilazi nam specijalistica Ivana Datković. Objasnila je pročelnici da stanje primljene pacijentice nije zabrinjavajuće. Da su to vjerojatno post operativne teškoće, ali uzeli su briseve za test, napravili rengen pluća i komuniciraju s infektolozima.
Opreza nikad dosta
Sljedeći pacijent dolazi kao visokorizičan, između ostalog imao je kontakt s ljudima koji su se nedavno vratili iz Austrije i ima temperaturu od 40 stupnjeva. Dolaze kola hitne, iako smo udaljeni više od deset metara, doktorica Pavletić nas upozorava: „Ne prilazite bliže. Povucite se još malo.“ Izvode starijeg pacijenta, par trenutaka kasnije on se već nalazi u visokorizičnoj ambulanti. Iza zatvorenih vrata. Mi odlazimo u neinfektivni dio. Ponovno dezinficiramo ruke, iako ništa nismo dirali. Stavljamo maske i ostalu zaštitu.
Objedinjeni hitni bolnički prijam KBC-a Rijeka
Doktorica Datković objašnjava: „Nema veze, opreza nikad dosta. Svi mi pokušavamo zaštititi naše pacijente, ali i nas same, a time i naše bližnje. Pacijenti neovisno da li dolaze u infektivni ili ne infektivni dio, mogu biti sigurni da ulaze u dezinficirani prostor i da će dobiti svu potrebnu njegu. Nema nikakve razlike u tretmanu za njih. Razlika se događa samo kod nas. U slučaju sumnje ili visokog rizika, mi se adekvatno pripremimo. Drugačija je zaštita osoblja, ali tretman je isti. Moramo tako pristupati, time se štitimo od najgoreg mogućeg scenarija. Da virus nekontrolirano uđe u bolnicu.“
Pitamo je kako se osjeća kad s posla odlazi kući? Uslijedila je kratka pauza, nismo uspjeli detektirati mimiku lica ispod maske, ali oči su se nakratko suzile i zaiskrile, a onda je krenula bujica riječi. „Ovdje poštujemo zaista sve protokole. Prilično smo sigurni kad završimo s poslom. Moj partner radi u prehrambenoj industriji. Ima ih trideset. Ne smije se dogoditi da ja zarazim njega, on njih, odmah imamo eksponencijalni rast.“ Iako se sakrila iza općeg dobra, očito je da i sama pomisao, da bi svoj posao donijela kući, u njoj izaziva još veću odlučnost i namjeru da pazi na svaki detalj.
Saznali smo da u slučaju većeg protoka pacijenata, neki djelatnici imaju razrađene scenarije o neodlasku u svoje domove. O svojevrsnoj preventivnoj samoizolaciji. Naravno, žive u raznim životnim uvjetima: sa starijim roditeljima, malom djecom, rizičnim skupinama… i nikako ne žele ugroziti svoje bližnje. Cijelo vrijeme dok smo razgovarali jedan je djelatnik dezinficirao mobilni rengen. Svaku je cjevčicu, kabel, površinu, obrisao više puta. Vojniku je jako frustrirajuće kad ostane bez streljiva. Ovo su naši vojnici prve linije, a njihovo streljivo su dezinficijensi i zaštitna oprema. Bez toga naša prva linija pada. Mogu samo zamisliti frustraciju, koju bi tako nešto izazvalo u ovim hrabrim ljudima i moliti se da se to nikad ne dogodi.
Neinfektivni dio
S doktoricom Pavletić prolazimo cijeli neinfektivni dio, I tu ima pacijenata. Doktorica uočava mladu specijalizanticu. „Zar nisi ti radila jučer.“ Pita ju. „Jesam, jesam, a i sutra ću ako bude trebalo.“ Odgovara ona s iskrenim smiješkom. „Dobri su, stvarno su mi dobri.“ U pola glasa, više za sebe, govori ponosna pročelnica. Očito je da ti odnosi počivaju na obostranom uvažavanju.
Na OHBP-u radi više od sto djelatnika. Od čega šest specijalista hitne medicine. Petnaest domaćih i isto toliko vanjskih specijalizanata. Pedeset sestara i ostatak je pomoćno osoblje. Doktorica objašnjava kako je i to pomoćno osoblje izuzetno važan kotačić. Čistačice koje neprestano čiste i dezinficiraju prostore jednako su važne kao i doktori. Svatko daje svoj doprinos funkcioniranju sustava. Dolazimo do medicinskog tehničara Dražena Hodaka koji je razradio protokol oblačenja i svlačenja zaštitne opreme. Spremno nam pristaje prezentirati opremu za crne scenarije. Odmah nam upada u oči full face zaštitna maska s filterima. Objašnjava nam da ne mogu svi izdržati dugo pod maskom i kompletom zaštitnog odijela. Normativ je do tri i pol sata. Za to vrijeme tijelo se počinje znojiti, ponekad se javlja i klaustrofobija. Zbog toga uvijek mora biti u pripremi i zamjenska ekipa koja uskače, ako zatreba.
Nakon demonstracije ponovo se vraća doktorica i poziva nas na kavu. „Kroz naš odjel prošlo je preko 230 osoba sa sumnjom na koronavirus, od toga je preko deset posto bilo pozitivno. Znalo je dolaziti i preko petnaest pacijenata. Jako pazimo da oni nisu pomiješani. Nakon svakog pacijenta prostor se treba očistiti i to traje gotovo sat vremena. Tada smo lakše pacijente znali naručivati. Moram ih pohvaliti da su se zaista pridržavali dogovorenog, što je nama uvelike olakšalo posao. Već u startu shvatili smo da nam je otežana komunikacija između osoblja u prostoru izolacije. Navikli smo na mobitele, ali oni u ovom slučaju nisu funkcionalni. Teško je komunicirati pod punom zaštitom. Tu nam je uskočio kolega Mario Franolić, koji je unutar par sati uspio od HGSS stanice Rijeka nabaviti 12 motorola. To nam je značajno poboljšalo protokole komunikacija.
Pacijent koji je pobjegao
Najveći problem su nam pacijenti koji dolaze samostalno, bez preporuke epidemiologa. Tu krećemo od nule, radimo trijaže. Ako takvi pacijenti imaju neku drugu zdravstvenu tegobu, ali i simptome na Covid-19, oni su komplicirani slučajevi. Svatko tko dođe potražiti medicinsku pomoć bitno nam olakšava ako nam iskreno da sve podatke. Sada smo povezani informatički i imamo podatke o samoizolaciji. To nam je olakšalo posao. Jučer smo imali slučaj kada je osoba došla zbog bolova u kičmi. Sestra je uzimala podatke vezane za simptome na Covid. Nešto joj je bilo čudno u odgovorima. Negirao je da ima mjeru samoizolacije, unatoč tome što mu je objašnjeno da će dobiti svu potrebnu pomoć, samo ako kaže istinu.
Kada je upisan u prijavnicu iskočila je oznaka IC, koja označava da je pod mjerom samoizolacije. Nakon toga je osoba pobjegla. Naravno taj slučaj je odmah prijavljen.“ Na žalost pacijent nije dobio pomoć po koju je došao, a zbog ugroze bolničkog osoblja, kao i kršenja mjera samoizolacije prijete mu i sankcije. „Prirodno je, to je ljudski, da se čovjek boji nepoznatog. Mi smo prošli jednu fazu psihičke prilagodbe. Najprije smo slušali što se događa u Kini, pa na žalost u Italiji. Onda smo se informirali. Puno čitali. Samo znanje vam pomaže da iz panike pređete u racionalnu fazu. Niti jedan zdravstveni sustav na svijetu, koliko god bio bogat, ne može samostalno suzbiti epidemiju. Nema tih resursa. Aparature, koja je zaključana u ormaru, koja će se sada izvaditi. Uostalom ne mogu se ni svi zdravstveni radnici baviti samo epidemijom. Nama i dalje dolaze ljudi s različitim zdravstvenim problemima kao i prije. Zato je jako bitno da građani shvate da smo mi na neki način partneri. Građani koji se pridržavaju mjera i uputa od neprocjenjive su nam važnosti. Samo svi zajedno možemo suzbiti epidemiju.“
